Velika Gospa

Hvaljen Isus i Marija!

Današnji dan je započeo bez doručka jer smo si malo duže odspavali, pa ipak je nedjelja. Kombiji iz centra su krenuli u sedam sati ujutro prema glavnoj župnoj crkvi. Od centra Don Bosco do župne crkve ima oko desetak minuta vožnje. Ova nedjelja je bila podosta oblačna, slično kao i prošla samo bez kiše. Napomenuo bi da od kada smo došli nismo vidjeli pravog afričkog sunca. Trenutno je kišna sezona, što ne znači da stalno pada kiša nego je nebo konstantno prekriveno oblacima. Da se vratimo na sveti dan. U dvorištu župne crkve nalazi se zidana kapelica te župna crkva. Najzanimljivije je to što crkva nema zidova samo veliki krov, to jest nadstršnicu. Oko 07.15 praktički još nema nikoga u crkvi, samo ljudi koji su zaduženi za proslavu misnog slavlja i žene koje čiste klupe za sjedenje. Misa počinje u 07.30, crkva je još poluprazna ali ljudi polagano pristižu. Zanimljivo je kako imaju zadužene žene koje ljude upućuju gdje u crkvi ima praznih mjesta za sjesti. Misu je predvodio provincijal fra George, koji ne samo da je dobar svećenik i propovjednik nego i jedna stvarno draga, zanimljiva i komična osoba. Crkveni zbor je ovaj put dobio podršku benda sa velikim bubnjevima, trubama, nešto kao naši bendovi za svadbe i sprovode, ma znate već što mislim.

Sveta Misa je stvarno nešto posebno, ovdje ljudi neprestano plešu, pjevaju, slave Gospodina, nešto kao karizmatske mise kod nas. Najlijepše je to što svi dođu tako uređeni, ulickani, obuku najbolje što imaju. Žene su u tako lijepim haljinama prožetim raznim vjerskim simbolima kao što je npr. Gye Nyame, a muškarci svi u odjelima, kravatama i u dobro ulaštenim cipelama. Naravno da ima i ljudi koji si ne mogu priuštit neku ljepu haljinu ili neko odjelo, ali uglavnom svi dođu u onom najlijepšem što imaju. Mislim da je to i razlog zašto svi kasne. Današnja misa uz to što se slavi uznesenje Marije na nebo bila je i posebna po tome što su došle časne Sestre Marije Pomoćnice koje će voditi kamp za napuštene djevojke. Tako da su ih sve predstavili pred cijelom župom i cijeli njihov program. Ljudi i dalje dolaze...... Negdje oko sredine mise je bio mali plesni igrokaz o mladima i don Boscu. Ono što je meni najzanimljivije ovdje na misi je prinos darova. Od kraja se počinje dizati klupa po klupa i u ritmu bubnjeva se pleše sve do oltara pred kojim stoji košarica za milostinju. To stvarno izgleda super, neprekidna povorka ljudi pleše i prinosi dar za potrebe župe. Nakon Pretvorbe kruha i vina u Tijelo i Krv našeg Gospodina Isusa Krista ponovo se stvara plesna povorka do oltara gdje se prima Hostija. Dalje je sve u pjesmi i plesu. Naša braća crne kože stvarno imaju smisla za ritam, to se najbolje može vidjeti kod male djece, nešto neopisivo. Kada je misa završila pozvali su nas volontere da istupimo pred cijelu župu da nas predstave. Tako smo se Krešo i ja osjećali ponosno kada je provincijal rekao da smo iz Hrvatske i da nas šalje don Ivan Stojanović. Svi ljudi su počeli pljeskat i na njihovim licima se mogla vidjeti neka neopisiva sreća da će netko iz Hrvatske nastaviti rad koji je započeo njihov najdraži svećenik i prijatelj. Za one koji ne znaju, don Ivan Stojanović je sa svojom subraćom prije 20 godina otvorio prvu salezijansku misiju u Gani.
Ovdje je bio ravnatelj centra, a kasnije i rektor. Uglavnom ovdje ga svi jako vole i poštuju. Također su predstavili i naše prijatelje Nijemce i dvojcu dečki iz Poljske koji će ovdje predavat obradu videa. Zanimljiva je jedna zgoda kada su djeca upitala Poljaka Michaela (koji stvarno sliči na Isusa Krista, kosa, brada, ma sve...) da li je on stvarno Isus i da li im može pomoći. Bilo je stvarno smješno. Nakon što je sve završilo svi su se još družili na travnjaku uz priču i naslikavanje. Mnogo nas je ljudi pitalo pa zar stvarno naše mise u Europi traju samo po 45 min? Odgovorio sam da neke su kraće a neke duže. Objasnio sam im da njihova misa traje tri sata ali da imaju samo nedjeljom jednu, a da kod nas mise su kraće ali ih ima i do šest po danu. Djelomično su shvatili. Svi su se polagano zaputili prema autima i kretali prema centru. Krešo, Funmike, David (dečko sa Malte koji svoje godišnje odmore provodi po raznim dječim centrima po svijetu učeći i pomažući siromašnoj djeci) i ja smo se zaputili pješke. Ovdje hodamo koliko možemo jer puno je zanimljivije proći neku rutu pješice nego autom. Iz auta se ne mogu vidjeti detalji života ovdašnjih ljudi. Na ulici su svi jako pristojni i dobronamjerni. Svi vas pozdravljaju i žele vam dobrodošlicu u Ganu. Naravno žele vam i nešto prodati, ali kada se zahvalite i kažete da niste zainteresirani jednostavno vas puste na miru. Do centra smo hodali nešto više od pola sata laganog hoda. Kada smo došli malo smo se odmorili te krenuli na svečani ručak u provincijalevu kuću. Svečan je bio zato što su došle Sestre Marije Pomoćnice koje će tu ostati cijelog svog života pomažući napuštenim djevojkama, a naravno da se slavilo i dan uznešenja naše Gospe na nebo. Za početak je bilo raznih aperitiva od kojih je jedan iskakao iz grupe. Badelova šljivovica i vjerujte nitko ovdje nema problema sa njezinim izgovorom. Naravno da sam svima predložio da probaju naše piće te im objasnio postupak njezine izrade. Svima se svidjelo!!! Idemo sada na hranu, napokon, napokon je bilo nešto drugo osim ban-kua, fu-fua, riže ili umaka. Ukratko o hrani. Svako jutro za doručak jedemo pecivo,slatki kruh ili obični, neki namaz, kavu ili čaj, sve u svemu nije loše. Za ručak stalno ali stalno jedemo rižu, nakon toga nešto manje ban-kua, ban-ku je neka ljepljiva masa koja izgleda kao kada radite ljepilo za pločice a stavili ste premalo vode, fu-fu zelena banana+jam (jam je nešto kao naš krumpir) i na kraju umak, e taj umak. Postoje varijacije par umaka, po meni su svi totalno isti samo što su neki ljući a neki blaži ali svi vam sprže usta. Uglavnom do sada nismo ništa jeli a da nije bilo u umaku. Ubace meso, komade ribe ali sve je u umaku. Jedino što prže je riba ali to nema veze sa pripremanjem ribe na način na koji smo mi naučili. Sve u svemu hrana nije loša i stvarno je ukusna, ali kada jedete svaki dan istu hranu i kada znate da će te ju jesti sljedećih godinu dana nije vam svejedno. Da se vratim na svečani ručak. Bio je lijepi švedski stol na kojem je bilo pečenog mesa (napokon), pečene ribe, rakova, naravno riže i svih onih umaka, voća i hladnog piva. Krešo i ja smo se poslužili sa svime navedenim i uistinu dobro najeli. Usljedila je duga nedjeljna čorka... i to je to. KONEC