LJUBAVNA PRIČA...EMELIA I EMMANUEL APEKU

 

Prije tri godine Bog je svojim veličanstvenim planom spojio dvoje ljudi.....Emmanuela i Emeliu. Tog 14-og dana mjeseca ožujka 2007. desila se ljubav, ljubav između jednog mladog katolika i jedne djevojke koja je odgojena u tradicionalnoj afričkoj vjeri....no, kako ljubav ne poznaje granice, Emelia je odlučila otvoriti svoje srce dragom Isusu da bi jednoga dana mogla zajedno s Emmanuelom stati pred Njega. Zanimljivo je i to što ime Emelinog dragog Emmanuel znači „s nama Bog“ i što je Bog doista s njima od samog početka.

Emmanuel nije imao sretno djetinjstvo...naime majka mu je umrla dok je bio dječak, a tata je tada oženio drugu ženu i ostavio zbunjenog dječaka da se brine sam za sebe. Don Ivan Stojanović upoznao je Emmanuela 2000. godine koji je tada imao 18 godina te ga je doveo u Tema New Town, gdje je mladić mogao prespavati i pojesti barem jedan obrok na dan. Preko don Ivana upoznaje živoga Boga i počinje shvaćati puninu Božje riječi. Emmanuel je uspješno završio trogodišnju školu u Don Bosco Technical Institute, a nakon toga jedno vrijeme radi kao profesor u spomenutoj školi.

Jednoga dana u njegov život došetala je lijepa i mlada djevojka....tada je po prvi puta ugledao lice svoje buduće supruge i od tog trenutka Bog je počeo jako djelovati u njihovim životima. Kao što sam već spomenuo, Emelia je odgajana u tradicionalnoj afričkoj vjeri i kada je upoznala Emmanuela, kroz svoju ljubav prema njemu upoznala je i ljubav našeg Gospodina Isusa Krista. Nakon dvije godine kao plod njihove ljubavi na svijet je došla mala Serafina. Serafina je dobila ime po majci njihovog najboljeg prijatelja, prijatelja koji ih je spojio pred Bogom kao muža i ženu. Danas obitelj Apeku živi u malenoj sobici od 13 kvadrata i za nju su zahvalni salezijancima koji su ih primili pod svoj krov u jednoj radionici u Ashaimanu gdje se popravljaju auti i izrađuju metalne konstrukcije. Od izlaska do zalaska sunca Emmanuel radi kao zavarivač u spomenutoj radionici, a Emelia nije zaposlena te se trudi na sve načine kako bi pomogla staviti kruh svagdašnji na njihov stol. Mala Serafina pohađa dječji vrtić u neposrednoj blizini njihovog doma.

Njihov prijatelj, don Ivan Stojanović, uvijek ih je blagoslivljao i pomagao im kako financijski tako i kakvim dobrim savjetom te ih usmjeravao u kršćanski život. Obzirom da danas don Ivan više nije u Gani te im ne može pomagati onako kako je mogao, ova se mlada obitelj bori sa surovom stvarnošću afričkog života. Iako se svaki dan suočavaju sa svim poteškoćama koji donosi takav život,  ne gube vjeru u bolju budućnost jer znaju da je njihov Gospodin uvijek sa njima.

 

Ovdje možete skinuti kratki film u kojem mladi Enock Nazzi predstavlja život u Gani, srednju tehničku školu Don Bosco Technical Institute te vjerski život stanovnika Gane.

(Film je prikazan na Misijsku nedjelju u Crkvi Marije Pomoćnice na Knežiji)

http://www.youtube.com/watch?v=T9blBQKQMIk

NJEGOVA PRIČA....PAUL DONNIBE

Dragi naši!

 

Prije mjesec i nešto malo dana, točnije 08.09., Igor i ja smo upoznali jednog izvanrednog mladića. On je prijatelj našeg dragog prijatelja i svećenika don Ivana Stojanovića. Njegovo ime je Paul Donnibe i ovo je priča o njemu...priča o tome kako je Krist ušao u njegovo srce...

 

Još od trenutka njegova začeća Bog je za Paula imao poseban plan. 05.11.1980. godine bio je veliki dan za njegovu obitelj... te srijede rodio se još jedan afrički sin prvorođenac. Paul je odrastao u tradicionalnoj afričkoj obitelji i na takav način je i odgojen, kulturološki i religijski. Rodio se i odrastao u gradu Sunyaniu koji se nalazi u Brong-Ahafo pokrajini i pripadnik je plemena Daagaba koje nastanjava sjeverni dio države, a radi suše dolaze u južnije krajeve tražiti posao da prehrane obitelj. Tako je bilo i sa Paulovom obitelji, zato je rođen u Sunyaniu, gdje uglavnom sjeverna plemena rade kao “kmetovi” na zemlji drugih plemena.

 

Biti odgojen u tradicionalnoj afričkoj religiji znači vjerovati u duhove svojih predaka i preko njih komunicirati sa višim silama. Ovdje ljudi žive uvijek u velikom strahu od vještica, vračeva, duhovnih sila i slično, prinose žrtve kako bi umirili te jače snage da ih ne diraju, ne kažnjavaju i ne uništavaju. Poligamija je ovdje najnormalnija stvar tako da Paul ima svoju majku i pomajku, dakle, otac ima dvije žene koje su ravnopravne i nemaju problema s dijeljenjem jednog muškarca. Paulova obitelj je brojna i vrlo siromašna. Uz već navedene članove, Paul ima sestru i brata od iste majke te polusestru i polubrata od pomajke. Njegovo odrastanje bilo je vrlo teško jer su mu roditelji jedva uspijevali platiti osnovne troškove za školovanje. Kako obitelj živi samo od poljoprivrede, Paulovim roditeljima bilo je teško prehraniti petero male djece, te su nerijetko morali prodavati koze da bi Paulu mogli platili školovanje.

 

Prekretnica u njegovom životu desila se 1992. godine kada su u Ganu došli prvi salezijanski misionari među kojima je bio i naš don Stojanović. Te godine Paul je išao u četvrti razred osnovne škole. Upoznao se s don Stojanovićem koji mu je počeo prenositi Božju riječ. Don Ivan je jako zavolio malenog dječaka i odlučio mu je pomoći da završi školu, pomagavši ga financijski. Kako su dani odmicali, tako je malenoga Paula sve više privlačio odlazak u crkvu, molitva, prisustvo na misi i slušanje Božje riječi. Malo po malo u njegovom srcu zaživio je naš Gospodin i Paul je te godine odlučio postati svećenikom. Svoju nakanu podijelio je sa don Ivanom i on ga je svaki dan ohrabrivao u njegovoj odluci. Njegovi mu roditelji nisu branili da ide u crkvu. Nedjeljom kao i svakim drugim danom radilo se u polju, no Paul je ta polja zamijenio “poljanama zelenim” gdje mu je Gospodin davao odmora. Paul je svake nedjelje redovito odlazio na Svetu Misu, no roditelji su mu rekli: „ako ideš u crkvu za tebe nedjeljom nema jela jer odbijaš raditi s nama u polju“, tako da je Paul objedovao u crkvi. Kako je vrijeme prolazilo, tako je Paul postajao sve više duhovno zreliji i ispunjeniji. Osnovnu školu završio je 1994. godine, ovdje moram napomenuti da u Gani osnovna škola traje šest godina. Nakon toga upisuje trogodišnju nižu srednju školu, a po završetku iste, višu srednju školu i u to vrijeme stanuje u misijskoj kući (župnoj kući) te se 2000. godine upisuje na fakultet za učitelja kojeg uspješno završava 2005. godine. Don Ivan je u Paulovom školovanju odigrao veliku ulogu, jer bez njegove financijske pomoći Paul ne bi mogao završiti škole i postati učiteljem.

 

Kao što sam napomenuo, Paul je prvorođenac. U tradicionalnoj afričkoj obitelji to znači da prorođenac mora nastaviti lozu, tako da je za obitelj bio veliki šok kada im je Paul rekao da je odlučio poći za svećenika. Naime, prvorođencima se čak i brani da idu za svećenike, jer onda se nema tko brinuti za obitelj i ne mogu nastaviti i proširiti obiteljsko stablo.  No, s vremenom se prašina slegla i njegovi su mu roditelji dali blagoslov. Osim što je Krist zaživio u Paulovom srcu, preko njega zaživio je i u srcima njegove braće i sestara, tako da su oni danas svi katolici. Jedino majka i otac nisu prihvatili kršćanstvo. S Paulom smo se susreli drugi put  prije 15-tak dana i proveli ugodnih dva sata razgovarajući. Razlog našeg ponovnog susreta bio je tužan. Prije mjesec i pol dana (kada smo ga upoznali), Paul je odlazio iz Gane u Zambiju na jednogodišnji novincijat, no iznenadna očeva smrt natjerala ga je da se vrati u rodni kraj. Kroz razgovor smo saznali da se njegov otac prije same smrti htio krstiti, ali nažalost nije uspio jer nije bilo svećenika. No, vjerujem da je Dobar Pastir prepoznao svoju izgubljenu ovčicu i da ju je vratio u svoje stado.

 

Igor i ja smo jako sretni što smo se još jednom uspjeli vidjeti s Paulom, jer je on jedna prekrasna i predobra osoba. Ovdje bih malo zastao....Paul je u teškoj financijskoj situaciji, pogotovo sada nakon očeve smrti. Pred njim su još godine i godine školovanja prije nego što postane svećenikom i potrebna mu je svaka pa i najmanja pomoć. Do sada, zahvaljujući dobrim ljudima iz Hrvatske, koji su preko don Ivana pomagali Paula i mogobrojene druge neznane nam dječake i djevojčice, Paul je uspio svladati sve prepreke koje su mu stajale na putu prema svećeništvu. Zahvaljujemo ovim putem svim dobrotvorima koji i dalje pomažu Paula i ohrabrujemo ih neka nastave i dovedu do kraja dobro djelo koje su započeli. Naš Isus je rekao: „Što god učiniste jednomu od ovih najmanjih, meni  učiniste.“  Pozivamao i druge sponzore da se uključe u akciju pomaganja misijama i misionarima. Nije mala stvar od nevjernika postati vjernik i od poganske i poligamisjske obitelji dobiti svećenika. Vidi se da je Paul dobar materijal i pravi apostol. Doveo je svu svoju braću i sestre k Isusu. S ovom porukom završio bih ovu priču, mislim da je i više nego jasna.

 

Božji blagoslov neka prati sve koji pomažu siromašne crne prijatelje...i zapamtite...DOBRO JE ČINITI DOBRO....

 

Igor i Krešo

 

O POVIJESTI MISIJA U GANI....

Hvaljen Isus i Marija

Bliži se Misijska nedjelja, pa ćemo u narednim postovima objaviti nekoliko životnih priča...priča koje su taknule naša srca...

No, prije toga objasnit ćemo kako je sve počelo...i kako je danas.

Prvi salezijanci stigli su u Ganu na poziv sada već preminulog biskupa Jamesa Kwadwo Owusu, 1992. u biskupiju Sunyani, i on im je povjerio misiju Odomase. Među prva tri salezijanca bio je i don Ivan Stojanović iz Hrvatske Salezijanske Provincije sv. Ivana Bosca, Zagreb. On je djelovao u toj misiji šest godina, a 1998. određen je za novu misiju Ashaiman, kod glavnog grada Gane, Accre. Tu je, naime, 1996. godine otvorena nova misija za rad s mladima s ulice i planirala se kuća za zvanja. Kako je bilo teško dobiti bilo kakve terene u gradu za podučavanje mladih, salezijanci su se služili prostorima koje su im državne službe dale na raspolaganje, pa su onda kupili jednu privatnu kuću u središtu predgrađa da budu uvijek na dohvat mladima koji ih trebaju. Tu je započeo pravi rad s djecom s ulice. Ta kuća i danas postoji i zove se First Contact Place, Kuća za prve kontakte. Na stotine djece s ulice i siromašne djece prošlo je kroz tu kuću i primilo ono što im je bilo najpotrebnije: hranu, vodu, lijekove, kupanje, spavanje, savjet, našli su pravog prijatelja, a iznad svega primili su puno ljubavi koja im je najviše trebala jer su bili prepušteni sami sebi. Brzo se uvidjelo da ta djeca trebaju pravu školu gdje bi učili koji koristan zanat. Tako su salezijanci 1998. godine od poglavica i države uz male naknade, dobili izvan grada veliki teren i sagradili na njemu, uz ogromne poteškoće i prijetnje, prilično veliku zanatsku školu. Škola je u početku bila zamišljena za obučavanje nepismenih u praktičnom dijelu, dakle učili su kako se radi, radeći sam taj posao kao npr. zavarivanje, popravljanje hladnjaka, auta...  Prvih učenika bilo je dvanaest i svi su učili zanat električnih instalacija. Nakon što se sagradila škola trebalo je sagraditi i prostor za stanovanje jer su dečki najprije spavali u učionicama, a kuhali vani pod drvetom, dok salezijanci nisu kupili jednu nedovršenu kućicu i uz nju izgradili još jednu kuću sa dvije sobe, kuhinjom i sanitarnim čvorom gdje je moglo spavati oko 30 dječaka. Kako su godine prolazile, u  školu je pristizalo sve više učenika,dječaka i djevojaka. Nakon toga napravljena su na školskom terenu i tri doma pa danas ondje može u vrlo dobrim uvjetima spavati 100 dječaka. Djevojke su se bunile i tažile su ista prava i iste uvjete i iako su bile u manjini, salezijanci su morali kupovati nove terene i sagradili su za njih još veći i ljepši dom sa svim potrebnim uvjetima.

Danas škola broji oko 300 -350 mladića i djevojaka. U njoj radi 20-tak profesora, a svake godine iz Europe dolaze mnogi volonteri koji pomažu u raznim djelatnostima kao što su: predavanje u školi, pomoć u župnom radu, pomoć u sportskim aktivnostima i ostalim aktivnostima u kojima oni mogu dati dio sebe. Postoje četiri glavna odjela; automehaničarski, odjel za postavljanje električnih instalacija, elektronski odjel te odjel u kojem djevojke uče vještinu tipkanja i snalaženja u uredskim poslovima kako bi jednog dana postale profesionalne poslovne tajnice. Sada ima 5-6 zanata i to je već moderna škola sa diplomama i državnim ispitima. Samo pola studenata može dobiti smještaj u domovima uz malu naknadu jer donatora je sve manje.

  

Uz rad sa djecom i mladima, da bi dobili kanonsku dozvolu za boravak u nadbiskupiji Accra, salezijanci su morali položiti ispit iz jednog domaćeg jezika i uzeti jedan teritorij koji bi evangelizirali. Tako su dobili misijsko područje Afienya i tu su izgradili potrebne objekte i školu i udarili prave temelje katoličkoj zajednici koja je i danas jako dinamična i aktivna iako su salezijanci već nekoliko godina u novoj misiji Golf City, koja je blizu njihova školskog centra. Tu su započeli novu katoličku zajednicu u jednoj privatnoj kući moljenjem krunice sa dvanaest članova. Problemi oko zemljišta i uređivanje dokumentacije trajalo je 5-6 godina. Bogu hvala pod, vodstvom upornih salezijanaca i našeg misionara don Ivana taj je proces uspješno dokončan. Slobodno možemo reći da je to bila prava i bespoštedna borba salezijanaca protiv svih zlih sila koje nisu htjele da tamo zaživi Katolička Crkva i salezijanska karizma. Iako don Bosco ne bi bio don Bosco da nije pobjedio u svakom sporu ali uz velike žrtve i napore. Ovdje treba zahvaliti Bogu i dobrim ljudima koji su stručno, ali potiho pomagali i savjetovali salezijance što i kako treba postupati. Mnogi su puno riskirali da bi sve ovo uspjelo. Nek ih Bog sve blagoslovi.

 Igor i Krešo

Početak škole

Dragi naši!!

Dosta je vremena prošlo, a da nismo ni slova na blogu napisali. Razlog tomu je nedostatak događaja o kojima bi mogli pisati. No, ovdje se svako toliko nešto dogodi, pa krenimo.

Prije tri tjedna u don Bosco Centar došao je veliki šleper iz Njemačke. U njemu je bilo svega ili kako bi to naši stari rekli „od igle do lokomotive“. Direktor škole fr. Blamoh zamolio je Igora i mene da pomognemo u istovarivanju šlepera. Tako smo nas dvojica s još „10 malih crnaca“ u 9.00 sati počeli s istovarom. Tu se stvarno svega moglo vidjeti; od televizora, kompjutera, printera, sintisajzera, bicikala, fotelja, odjeće, boja za zidove, pelena, zavjesa, drvenih jaslica, knjiga, igračaka do usisivača.... Zanimljivo je bilo vidjeti jednu marku usisavača s jako zločestim nazivom „Dirt Devil“, baš prikladno za salezijansku zajednicu....Pokazao sam taj usisivač našem direktoru i rekao da bi taj usisavač trebalo blagosloviti svetom vodom. Osim „prljavog vraga“ naišao sam i na dobro mi poznatu njemačku marku usisavača „Worwerk“. Kako me nostalgija pukla....naime 2007. godine bavio sam se prodajom spomenutih usisavača i odmah se sjetio svog prijatelja Hrvoja i sebe kako idemo iz nebodera u neboder i kucamo na vrata umirovljenika i studenata koji su jedini i bili doma u vrijeme kada smo mi radili. Da, to su bila vremena....No, vratimo se u sadašnjost. Čitavih četiri sata istovarivali smo šleper. Bila je to prava tjelovježba. Kada smo sve istovarili van, trebalo je pričekati da se stvari popišu, a onda sve te stvari pospremiti u za to predviđeno mjesto. Nakon napornog dana uslijedio je zasluženi ručak, i naravno popodnevni beauty sleep :)))

Evo ponovno kradem pero svome kolegi i nastavljam sa izvještajem. Tjedan od 13. – 17.09. bio je jako zanimljiv. Ponedjeljak i utorak bili su rezervirani za učenje ganske kulture i jezika, dok smo ostatak tjedna imali sastanke s profesorima i direktorom škole. Kao što sam rekao prvih dva dana imali smo predavanja o ganskoj kulturi. Iskreno malo su zakasnili sa tim jer ipak smo ovdje već skoro dva mjeseca i ponešto smo već naučili, ali nema veze dobro je neke stvari ponoviti. Toga jutra kada smo ušli u razred  dočekao nas je jedan naoko mladi muškarac (izgledalo je kao da ima oko 25godina ali je ustvari imao 47) koji nam je zaželio dobrodošlicu na ganskom jeziku, AKWAABA je odzvonilo u učionici. Prvo se rukovao, kako u Gani priliči, sa desna na lijevo sa svima nama, te nas kod upoznavanja pitao u kojem smo danu rođeni da nam može reći naše gansko ime (ovdje se dosta imena daje po danu u kojem si rođen). Svi smo se lijepo predstavili sa našim bijelim imenima, te odgovorili na koji smo dan rođeni. Krešo je rođen u četvrtak pa je  „YAW“   a ja sam rođen u subotu pa sam „KWAME“.  Mladi gospodin (kojem nažalost nismo mu zapamtili ime) je predavao gansku kulturu svim dosadašnjim volonterima. Gospodin priča pet do šest njihovih jezika, što je stvarno puno kada zamislite da imaju 56 totalno različitih jezika u Gani. Jezici nisu slični kao što su hrvatski, bosanski, srpski ili slovenski, nego se totalno razlikuju. Najzanimljivije je to što u nekim jezicima morate paziti na visinu ili nizinu tona dok izgovarate riječ, jer krivi tonalitet može istu riječ pretvoriti u 3-4 različita pojma. Jednom riječju za bijelca je to nemoguće, osim ako nije odrastao u nekom od ganskih plemena. Kao što sam rekao da imaju 56 različitih jezika koje govore više od sto plemena nastanjenih u Gani, ali je engleski jezik službeni. Sve što vidite na ulici, školi, poslu, sve je praktički na engleskom jeziku. Od svih 56 Ganskih jezika imaju  pet glavnih sa kojima se sporazumjevaju, a to su: Twi, Ga, Ewe, Hausa, i Dagara. Najučestaliji je Twi, on se govori u pet od deset regija koje ima Gana. Mi se nalazimo u Greater Accra regiji. Od sjevera prema jugu zemlje se proteže velika rijeka Volta koja se ulijeva u  Gvinejski zaljev koji je dio Atlantskog oceana. Na tome području od 238.540 km²  po prilici živi oko 24.000.000 ljudi, ali ove godine će se saznati poprilično točan broj zato što će se izvršiti detaljan popis stanovništva. Da se vratim u učionicu. U ta dva dana smo učili kako se ponašati (cijenkati) pri kupovini stvari na ulici, u taxiu, kako pravilno dozvati tro-tro i sve ostale stvari neophodne za život ovdje. Naš dragi učitelj kulture je bio jako začuđen kada smo mu pokazali da većinu toga znamo, pa ipak smo ovdje već dva mjeseca. Ono što smo naučili od njega su bile riječi koje će nam poslužiti za lakše komuniciranje sa ovdašnjim stanovništvom, jer ako znate samo i koju riječ njihovog jezika već će drugačije gledati na vas i znati da poznajete kulturu i da vas ne mogu zeznuti za neke stvari. Ovdje su ljudi jako dobri, pošteni, a najviše od svega veliki vjernici ali vjerujte da će vam naplatiti četvorostruko ako mogu, pogotovo nama bijelcima. Zato bez cijenkanja nema kupovine. Ako on kaze 15 GHC-a vi njemu 7 GHC-a i tako dugo dok se ne nađete na obostranom zadovoljstvu. Naučili smo ponešto (ne mogu reći da smo skužili ali...) i o njihovim tradicionalnim brakovima. Svadba: Mladić dođe sa svojom obitelji kod njezine obitelji, svi zajedno sjednu za stol te se prvo dogovore oko svega, a nakon toga mlada da mladom neko piće i oni su oženjeni. Muškarac može imati i više žena ali mu svaka ne treba biti supruga. Npr. otac neke djevojke je ostao dužan nekom čovjeku neku veliku uslugu ili puno novaca a ne može to vratiti, a zna da ima sedmero kćeri. Onda izabere jednu kćerku i pokloni ju  tom čovjeku uz protuuslugu da mu ovaj zaboravi dug. Ta kćerka nije supruga tom svom novom čovjeku (jer nisu popili zajedno piće) nego mu je samo još jedna žena (iskreno ni meni nije jasno ali...). Uglavnom neke ljude koje smo upoznali kada su pričali za svoju majku naglasili su da „im je to majka koja ih je rodila“. Uglavnom može se imati više supruga i više žena ali se treba brinuti o njima. Naravno ovo se ne odnosi na ljude koji su prešli na kršćanstvo, jer ipak je Bog stvorio muškarca i ženu da budu jedno tijelo! Toliko o ganskoj kulturi za sada.

Srijedu, četvrtak i petak smo imali cijelodnevne sastanke sa svim profesorima na školi. Bilo je stvarno zanimljivo sudjelovati na organizaciji školskog programa.  Jedini problem nam je bio slušati osam sati ganskog engleskog, vjerujte da je to nemoguće u potpunosti razumjeti. Iskreno svi volonteri ovdje imaju isti problem, a to je da iz prve razumiješ kada ti netko nešto objašnjava. To je taj afrički engleski. U četvrtak je došao njihov ministar školstva iliti naš Primorac i cijeli dan držao predavanje o školstvu, također je bilo lijepo slušati ga cijelo to vrijeme.......  Petak je bio copy-paste srijede i četvrtka. U subotu smo išli na plac kupiti košulje i svečane hlače za školu, jer ovdje moraš biti totalno upicanjen ako misliš predavat. Učenici nose svoje lijepe školske uniforme tako da i profesori moraju biti lijepo obučeni. Uglavnom toga jutra zaputili smo se u Temu u shoping i vjerujte da nema ništa lijepše od kupovine na afričkom placu. Prvo smo došli na jedan štand usred bijelog dana (sunce je pičilo sto na sat) da kupimo košulje. Štand je bio toliko zabarakadiran sa stvarima da nijedna sunčeva zraka nije mogla proći kroz to, čak se ni jedan svijetlosni foton nije odbijao u tom prostoru. Osjećao sam se koda smo u  u “Twilight Zone-u“, svugdje oko nas neopisiva svijetlost, a mi stojimo u najcrnijem mraku (htio sam ja i slikat ali ništa od toga). Uglavnom bilo je toliko mračno da nam je prodavačica morala svijetlit sa velikom baterijom. Naravno da nismo našli ni jednu košulju jer su sve bile premale (većina crnaca ovdje su nižeg rasta) a i nismo uspjeli razaznat boje. Lutajući po štandovima naišli smo na jedan sa puno lijepih košulja gdje smo odlučili nešto kupit ali je problem bio u tome što nikoga nije bilo. Sa nama je bio naš prijatelj Wisdom koji je primjetio prodavača gdje spava na podu između kutija, tako da smo „nažalost“ morali gospodina probuditi da nas usluži. Tu smo kupili puno košulja za dobru cijenu (naravno cijenkanjem), te čak neke i dobili besplatno jer smo uzeli veću količinu. Prve hlače smo kupili od nekog tipa koji je prodavao neke auto dijelove, a ostale od nekog lika koji je imao stotinu hlača prebačenih preko nekog stola nasred ulice (ona fora na kile). Ovome drugom smo se potužili da bi htijeli hlače prvo probati prije nego što kupimo i čovjek nas je odveo u neku prostoriju u susjednoj ulici da isprobavamo željene hlače. Tamo je bilo bar tisuću hlača, košulja i razne druge robe. Kada smo našli željenu robu, nabacili smo cijenkanje i zadovoljno otišli kući. U ponedjeljak je trebala započeti škola ali kako je u utorak bio nacionalni praznik škola je počela u srijedu. Prvi dan su sve profesore i sve volontere predstavili učenicima u glavnoj dvorani. Toga i sljedećih dana su učenici pospremali i čistili svoje razrede kao i cijelu školu. U Africi je zanimljivo to što skoro svako djete kada ide u školu (mislim osnovnu) mora ponjet metlu sa sobom (bar nam je tako tajnica škole ispričala).  Nema tu čistaćica kao kod nas, nego prije nego što škola ujutro počne svi moraju očistit svoje učionice. Da mi je vidjet naše klince kada bi se trebali primit metle prije nastave. U četvrtak smo Krešo i ja imali prvo predavanje. Obojca predajemo informatiku kao i naš prijatelj volonter iz Njemačke. Razlog zašto svi predajemo IT je taj da prošlogodišnja dva profesora informatike nisu došla radit ove godine. U srednjoj školi Don Bosco djeca se uče za različite profesije kao što su, automehanika, autoelektrika, tajnice, električne instalacije i elektroniku. Petak je bio sličan kao i prijašnji dan samo što smo tada dobili prve rasporede predavanja za školu. Preko vikenda smo se pripremali za predavanja koja dolaze u sljedećem tjednu. Mali je problem što ovdje nemaju kao kod nas neki točan plan rada za određeni razred. Da objasnim, kada uđete u neki novi razred (nije važno dali su drugi ili treći razredi) prvo morate vidjet šta su učili i šta stvarno znaju od toga i tek onda napravite neki plan predavanja. Napomenuo bih da su učenici nevjerovatno diciplinirani i pristojni. Kada uđete u razred nema šanse da će oni sjesti dok im vi ne date dozvolu za to. Ovdje nema dobacivanja profesorima, ružnog ponašanja, nekog velikog pričanja pod satom, profesorima se obraćaju sa velikim poštovanjem, ma jednostavno uvjeti kakvi bi svi profesori poželjeli. Drugi je problem što ovdje nemaju nikakve uđbenike za informatiku, nego samo tu i tamo kakvu skriptu ili isprintano nešto sa neta. Tako da svaki dan kada završi škola moramo skidati sa interneta podatke o sljedećem predavanju i onda ih nekada i satima obrađivati. U ponedjeljak je bila misa za sve studente, profesore, volontere i svećenike koji rade u školi. Napomenuo bih da svaki dan ujutro imamo okupljanje u 07.45 u glavnoj dvorani. Tada svi zajedno molimo, pjevamo i slušamo obavjesti za taj ili sljedeći dan. Škola počinje u 08.00 08-10 i traje nekada i do 17.00, zavisi kakav imamo raspored. U 12.00 je ručak, te tridesetominutni odmor. Poslije škole u 18.00 imamo zajedničku molitvu sa svećenicima i braćom u crkvi. Poslije molitve idemo na večeru (preko tjedna mi volonteri jedemo u svojoj kuhinjici u vodotornju, a vikendima večeramo skupa sa svećenicima). Poslije toga je zajednička krunica u 19.30 koju molimo na dvorištu ispred crkve. Kada sve to završi onda odlazimo u naše sobe pripremati predavanja za sutrašnji dan. Nakon svega toga pada tuširanje i krevet iz kojega ponovno ustajemo u 06.30 i ponavljamo navedeno. Da ne zaboravim reći da doručak jedemo u našoj kuhinjici, uglavnom jedemo ono što si kupimo. Tako je preko tjedna, a za vikend jedemo u kući sa svećenicima i braćom.

U srijedu 22.09.2010 Krešo je imao rođendan ali slavlje je bilo u subotu 25.09. Ovdje ljudi jako drže do nečijeg rođendana (npr. cijela škola ti pjeva sretan rođendan na jutarnjem okupljanju, a učenici ti nose cvijeće koje su nježno uklonili sa oklonih grmlja). Uglavnom pravila su takva da onaj koji ima rođendan ne treba ništa kupovat nego to čine njegovi prijatelji i njegova zajednica. Krešo je toga jutra otišao sa našim prijateljem Wisdomom tražiti parfe kremu ili neko slatko vrhnje da mu mogu napraviti tortu za rođendan. Nakon 6-7 sati potrage vratili su se samo sa stvarima za oblatne (biskvit) ali bez ikakvog sastojka od kojega bi mogli napraviti kremu za tortu. Nisam znao šta ću napravit te su me onda svi ubjedili da možemo stavit i puding od vanilije, pa smo to i napravili. Da bi nešto dobro uspjelo moraš imati sve stvari za to. Moraš imati sve sastojke, moraš imati dobru opremu i dobro iskustvo u tome svemu, uglavnom ništa od toga nismo imali. Da buden iskren biskvit je ispao super kada pogledate u kakvoj smo pećnici radili, malo je potrajalo ali je bio odličan. Tortu naravno da nismo mogli napravit nego smo složili neki složenac od biskvita, svježeg ananasa (ananas je toliko ukusan i toliko jeftin ovdje (3kn)), banana i pudinga od vanilije.  Sve to smo stavili u zamrzivač da jedemo poslije večere. Za večeru je bilo (htio sam plakat od sreće) pravih prafcatih komada pečenog mesa, čak je bila i neka varijanta pohanog, fine salate sa majonezom ma jednostavno svega finog, naravno da ne zaboravim i rižu. Za piće su (zajednica) kupili pive i sokove koji su jako lijepo išli uz svu tu hranu. Nakon klope smo Krešu izdarivali poklonima i donjeli mu slavljenički složenac sa svijećicama. Slavlje smo nastavili na vrhu našega vodotornja na kojem su nam se pridružili neki od starije braće iz centra (br. Obolo i br. Gunther).

Sljedeći radni tjedan bio je pun mijenjanja rasporeda za školu jer malo im treba vremena dok to sve sinhroniziraju. Kaže jedna njihova poslovica da bijelac ima sat ali da crnac ima vrijeme.
Sa utorka na srijedu nisam spavao cijelu noć jer sam imao jake grčeve i bolove po cijelom tjelu. U srijedu ujutro sam izgledao kao zombi koliko me nešto razalo iznutra. Vjerujte da nema ništa gore (he-he ili bolje) od hladnog znoja na afričkim vrućinama. Uglavnom otišao sam u školu i držao predavanja ali mi je bilo toliko slabo da nisam više mogao izdržat. Kada sam završio sa svim svojim predavanjima Krešo me več čekao sa fra. Joshepom kod auta da idemo u bolnicu. U bolnici sam ostao na pregledima jer su sumnjali na malariju. Nakon pregleda krvi i „svega“ rekli su mi da nemam malariju (Hvala Bogu) ali da imam neki afrički virus ili bakteriju koja mi je oslabila tijelo. Tako da su me poslali kući u krevet i dali mi (skupo prodali) brdo ljekova koje trebam koristit. Odležao sam par dana u (trbušnim bolovima) krevetu kako mi je doktor rekao. Moram jako pohvaliti svog Krešu koji me je jako pazio i dvorio za vrijeme rehabilitacije.  Evo za sada vam je to sve što se zbivalo! Sutra se vidimo na istom kanalu u isto vrijeme!!! Bog vas sve blagoslovio!!!