subota, 16. srpnja 2011.

GOODBYE GHANA!

Hvaljen Isus i Marija!

Polako ali sigurno, uspješno smo završili našu malu volontersku avanturu u Gani. Prije svega zahvaliti ćemo se dragom Bogu koji nas je ovdje pozvao i bez kojega ne bi bilo tako lako proći sve kušnje i napasti koje su ponekada dolazile. Slava Mu i hvala što Nam je dao mogućnost da i mi sudjelujemo u jednom malom dijelu izgradnje Božjeg kraljevstva!

Nadalje, zahvaljujemo se svim dragim ljudima koji su nas podržali bilo materijlno, bilo duhovno (molitvom). Naravno, bez vas ova naša mala misija se ne bi mogla ni ostvariti. Eto, svatko je odradio svoj dio posla kako bi se Gospodin mogao proslaviti.

Zadnjih tjedana imali smo veliku gužvu...dakle, puno obveza u školi...završavali smo s ispitima i ocijenjivanjima istih, te sve druge obveze koje smo bili dužni odraditi.

Jučer su nam učenici organizirali priredbu, dojmovi se još nisu slegli...uglavnom oči su se malo zasusile....Prekrasna priredba za rastanak...

U ovih godinu dana stekli smo puno dobrih prijatelja, prekrasnih i jednostavnih ljudi koje smo jako zavoljeli i koje nikada nećemo zaboraviti. Kući se vraćamo bogatiji za jedno neprocjenjivo iskustvo...trenutno nemamo tih riječi kojima bi mogli opisati naše dojmove...s jedne strane se veselimo što se vraćamo i što ćemo nakon godine dana zagrliti i izljubiti naše obitelji i prijatelje, dok s druge strane ostavljamo ovdje drage nam ljude s nadom da ćemo se jednog dana opet sresti...

Hvala svim našim učenicima što su nas pozorno slušali i što su nam bili pravi prijatelji...

Hvala svim profesorima Don Bosco Technical Institutea na suradnji i pomoći...

Hvala svim svećenicima, sestrama i salezijanskoj braći na tome što su nam bili prava obitelj u ovih godinu dana...

Posebno hvala našem najboljem frendu Wisdomu, našoj zvijezdi Enocku, našoj afričkoj mami Vicky, našoj dragoj prijateljici Aureliji, našim velikim prijateljima volonterima; (susjedu) Matthiasu i Nori iz Njemačke te Poljaku Michaelu s kojima smo dijelili nezaboravne trenutke ;)

Punoga srca i spremni za nove Božje pobjede vraćamo se u najljepšu zemlju na svijetu...našu dragu Hrvatsku!!!!

Volimo vas :)))

Bog vas blagoslovio!

THE END....

IGOR (KWAME) & KRESO (YAW)






























četvrtak, 7. srpnja 2011.

TEMA NEW TOWN...OPROŠTAJ SA DJECOM ULICE



Dragi naši!

U Gani je sezona kiša i gotovo svaki dan lijeva ko iz kabla...no u subotu 02.07. osvanuo je prekrasan sunčan dan. Bog nam je podario lijepo vrijeme kako bi mogli realizirati jedan od naših posljednjih planova. Tu smo subotu odlučili sa brotherom Michaelom otići u Tema New Town kako bi se pozdravili sa djecom ulice. Da vas podsjetim; prošle godine u kolovozu proveli smo dva tjedna u ljetnom kampu sa tom dječicom koja su nam se jako urezala u srca, te smo ih morali još jednom vidjeti. Kupili smo keksa,čokolada, bonbona i lizalica te se pod punom slatkom spremom uputili tamo. Svake subote i nedjelje br. Michael organizira oratorij za djecu ulice, tako da se svakog vikenda skupi oko stotinjak djece. Nažalost ovoga puta nije bilo tako, jer u Tema New Townu tjednima nije bilo vode, pa su mnoga djeca morala kilometrima ići po vodu kako bi imala što piti. Bilo ih je jedno pedesetak. Čim su djeca vidjela poznati bijeli kombi na kojem je slika Don Bosca, odmah su potrčala i skupila se oko njega. Ovdje u Dominic Savio Centru ta djeca od salezijanaca dobivaju ono što im većina roditelja ili rodbine ne mogu pružiti, a to je prvenstveno ljubav i hrana (fizička i duhovna), te edukacija. Osim oratorija vikendom, preko tjedna u Centru djeca pohađaju školu gdje uče engleski matematiku i predmete općega znanja.

Mnoga djeca ulice odrastaju bez roditelja iz razloga što su ih ostavili ili umrli zbog bolesti. Za neke se brinu samo majke, jer su ih očevi napustili ili ih ne žele priznati. Te samohrane majke jedva uspijevju nešto zaraditi, radeći od jutra do mraka na ulicama Tema New Towna i Ashaimana. Neka djeca imaju samo rodbinu koja se ne brine dobro za njih, a velika je većina djece primorana brinuti se sama o sebi. Br. Michael nam je puno pričao o tužnim sudbinama djece s ulice. Djeca koja su rođena na ulici najugroženija su, jer se uvijek nalaze u konstantnoj opasnosti bilo od raznih bolesti, bilo od kriminala i raznih protuzakonitih postupaka. Ona odrastaju bez ikakve kulture, osim one koju mogu vidjeti na ulici (ako se to može nazvati kulturom). Ne pripadaju niti jednom plemenu i zbog toga ne mogu ništa naučiti ništa o kulturnim vrijednostima. Mnoga su djeca u doticaju sa kriminalom, nasiljem, prostitucijom, drogom. Kako bi preživjeli dječaci su primorani na krađu, pljačku ili prodaju droge, dok se djevojčice odaju prostituciji. Druga se pak djeca bave prodajom raznih stvari. Tako na ulicama možete vidjeti djecu između 5 i 17 godina kako na žarkom suncu prodaju vodu, slatkiše, toaletni papir, deterdžente, odjeću...Noću, kad se tržnice isprazne, pronalaze mjesto pod kakvim trošnim štandom kako bi prespavala...i tako iznova sljedećeg jutra krenula u još jednu borbu sa životom. Velika većina djece ulice nikada ne upišu osnovnu školu zbog svih ovih navedenih razloga. Malo je onih koji upišu i uspješno završe školu. Danas na ulicama Ashaimana i Tema New Towna živi oko 23 000 djece ulice, a ta brojka raste iz dana u dan.

Eto, nakon ovih tužnih i surovih podataka, opisati ću vam kako smo se oprostili sa djecom ulice. Kao što sam ranije napisao, Igor i ja smo dječici kupili brdo slatkiša, kako bi ih bar na taj način te našom prisutnošću malo razveselili. Čim smo izašli iz kombija djeca su nas okružila, te su odmah pali prvi zagrljaji i poljupci. Ona djeca koja su bila prošle godine u ljetnom kampu su nas odmah prepoznala i počela nam se bacati u zagrljaj, dok su „nova“ djeca malo oklijevala, no nakon desetak minuta postali smo im najbolji prijatelji. Kako bi se „zagrijali“ prvo smo s djecom slagali puzzle, kockice, igrali se memory...nastavili smo sa stolnim nogometom, a onda je počela prava „akcija“. Otišli smo na dvorište pa smo ih vrtili, hvatali, bacali u zrak, igrali se lovice.... Baš nam je odgovaralo što smo naše učionice zamijenili travnjakom i što smo se dobro razgibali...prava tjelovježba ;) Nakon cjelodnevnog ludiranja, došao je trenutak kada smo se morali pozdraviti. Dječica su posjedala u liniju na klupe i svakom smo dali šaku slatkiša. Kako je lijepo bilo vidjeti njihove iskrene osmjehe na licima i radost u očima. Oni se vesele i jednom bonbonu i zadovoljni su sa ono malo mizerije koju imaju. Nemaju ništa, a opet su radosni...

Takvi bi i mi trebali biti. Trebali bi Bogu zahvaljivati na malim stvarima, trebali bi biti sretni i zadovoljni sa onim što imamo, a ne da sreću tražimo u novcu, skupim autima, dizajnerskoj odjeći, drogi i ludim provodima . Otvorite svoja srca i dopustite da Bog uđe u vaš život, prepustite mu svaki dio svoga života i vidjet ćete kako je s Njim sve moguće. Postoji samo jedan pravi PUT, jedna prava ISTINA i jedan pravi ŽIVOT.

Tužna srca i s „knedlom“ u grlu oprostili smo se s našim malim prijateljima...u nadi da će ipak jednoga dana upisati i završiti školu te naći posao dostojan čovjeka. Znam da sa šakom slatkiša nismo mogli puno dati, ali mislim da smo toj djeci pokazali pravu ljubav, a to je ona ista LJUBAV kojom Isus ljubi svakog čovjeka...U sumrak smo krenuli natrag u DB centar, a dječica su nam svojim malim ručicama mahala sve dok jedni druge nismo izgubili iz vidokruga...Nikada nećemo zaboraviti male heroje koji svakoga dana hrabro koračaju ulicama svoga teškog života. Volimo vas!