Ovaj post kreće od 16.08 i završava 22.08
Bog daj!
U ponedjeljak na doručku smo saznali da danas ne idemo u dječji kamp zbog toga što smo bili cijeli prošli tjedan, a naši prijatelji Nijemci nisu bili ni jednom, tako da smo ostali u našim sobama. Dan smo proveli čisteći sobe, kupaonu, kuhinju, a nakon napornog posla naravno da smo se dobro naspavali.
U utorak smo radili u našem centru također sa mladima, bilo je nešto slično kao onaj dječji kamp samo ne sa toliko malom i siromašnom dječicom. Srijeda je bila zadnji dan ljetnog kampa u Don Bosco centru. Bilo je jako zanimljivo jer je cijeli dan bio jedna velika predstava. Plesalo se, pjevalo, glumilo, jednostavno bilo je stvarno prelijepo gledati svu tu djecu kako predstavljaju svoja plemena i svoje pjesme. Srijeda je završila tako da su se naši prijatelji Nijemci vratili totalno bolesni iz dječeg kampa te sa jako visokim temperaturama. Ubrzo je Mathias završio u bolnici sa dijagnozom malarije. Martin nije završio u bolnici ali je isto dobio malariju, te umirao u krevetu. Sljedeće jutro Krešo i ja smo se ponovo zaputili u dječji kamp. Svi su se čudili kako nama ništa do sada nije, a jedemo i pijemo sve što i oni. Četvrtak u kampu je prošao kroz učenje i igru. Potrošili smo 3-4 sata učeći djecu kako da na analognom satu pročitaju koliko je sati. Uistinu bilo je i onih koji su naučili. Petak je bio zadnji dan u dječjem kampu u Tema New Townu i bilo je stvarno predivno. Od ranoga jutra smo započeli sa izradom kapa od novina. Kape smo ukrašavali sa raznim trakicama u boji i pastelama. Svoje smo kape Krešo i ja ukrasili sa bijelo crvenim kvadratićima sa jedne strane, a sa druge zastavom Republike Gane. Djeca su uživala u ukrašavanju i bojanju. Toga dana bio je iznajmljen i DJ koji je puštao muziku na četiri velika zvučnika koja su stvarno imala glasan i prodoran zvuk. Nakon što su svi ukrasili svoje kape, počeli su plesat na dvorištu uz zvuke ganske glazbe. Dok su oni plesali mi smo priredili boje za bodypainting. Djeca su bila oduševljena kada smo kistovima počeli šarati po licima i rukama jedni druge. Oslikavali smo lica različitim motivima od leptira, naočala, crva, pauka pa sve do prekrivanja čitavih lica u različite boje. Ples i dalje nije stajao. Moram reći da crnci stvarno imaju ritma i da neprestano plešu, ali neprestano. Djeca kada čuju i najmanji ritam pa šta god da radili počnu se gibat i izvijat, ma nevjerovatno. Animatori su okitili i ukrasili glavnu učionicu za proglašenje pobjednika ovog ljetnog kampa. Sedamdesetero djece bilo je podijeleno u četiri skupine. Svaka skupina na kraju dana je skupljala bodove iz raznih igara u kojima su se natjecali. U glavnom razredu je bilo par malih prezentacija o don Boscu i njegovoj djeci. Zatim je usljedio mali filmić od 10 minuta prožet fotografijama i videom koji je napravio Poljak Michael koji će ovdje predavati obradu videa. Djeca su skakala od sreće kada su vidjela svoje slike projecirane na zidu. Dan u kampu je završio proglašavanjem pobjednika te uručenjem malog kipića kao prvu nagradu. Sva djeca su dobila poklone u kojima su se nalazile neke male igračke, slatkiši, žvake. E da žvake! Krešo i ja smo slučajno počeli napuhavati balone, a djeca su bila totalo začuđena šta to radimo. Stvarno ne znam da li su to prvi put vidjela, ali su bila stvarno sretna i iznenađena, svi su se toliko smijali kada bi nam se balon zalijepio preko lica. Odjedanput je počela velika afrička kiša i svi su se lagano razišli kućama. Petak smo završili gledajuči filmove u sobama na šleperu andola. Na ove gornje dvije slike možete vidjeti kako izgleda plaža u Tema New Townu.
U subotu ujutro u 09.00 smo se našli sa našim prijateljem Wisdomom na glavnoj kapiji centra i zaputili prema glavnom gradu Accri u potragu za access pointom, kako bi mogli imati net i u našim sobama. Stajali smo na glavnoj cesti oko 15 minuta iščekujući prazan trotro , ali ga nije bilo. Slučajno je prolazio jedan Wisdomov prijatelj sa autom te nas povezo skoro do autobusnog kolodvora. Nakon malo pješaćenja došli smo na to mjesto koje zovu autobusni kolodvor. Potražili smo autobuse koji voze prema Accri. Na autobusima nigdje ne piše da voze u Accru nego vozač vani stoji i viče kamo njegov autobus ide. Našli smo jedan autobus koji je bio popunjen sa par mjesta, što je bilo dobro jer što se prije popune sva mjesta autobus kreće. Ovdje nema voznog reda ili tome slično. Prije nego što se autobus popunio vozač je stao pred cijeli bus i počeo propovjedati. Pričao je na ganskom tako da ga nismo ništa razumjeli, ali ljudi u busu su nam samovoljno prevodili. Na to je vozač izvadio neke ljekovite kreme i počeo ih prodavati. Bilo je smiješno. Zamislite vozača ZET-a koji sa 109-tkom kreće sa Črnkasa i prije nego što krene počne prodavati neke svoje stvari. Uglavnom, kada se bus napunio do zadnjeg sjedišta, krenuli smo. Napomenuo bih da busevi nisu neki veliki kao kod nas, nego imaju oko 25 do max 30 sjedala. Fora je u tome da se ona sredina u busu po kojoj se hoda popuni stolcima na izvlačenje, tako da je bus totalno pun. To je bilo zanimljivo jer smo mi bili na zadnjem sjedištu, a prvi smo izlazili van. Cijeli se bus morao dići da bi mi došli do vrata.
Potragu smo započeli u Accra Mall-u (trenutno najveći trgovački centar u Gani, ali još uvjek deset puta manji od našeg West Gatea), gdje nismo našli traženi AP. Naš prijatelj je predložio da odemo u jedan kvart koji je poznat po dućanima sa elektronikom. Ponovno smo uzeli trotro do neke tržnice, a na tržnici taxi do tog mjesta. Kada smo stigli započeli smo potragu u tom hi-tec kvartu. Naravno da je kvart bio isti kao i svi drugi samo što je ovaj uistinu imao više elektronike. Prošli smo mnogo dućana, trafika, štandova ali nismo našli traženu stvar. Bili smo već toliko gladni pa smo se zaputili u neki restač na klopu. Bio je to restoran u sklopu nekog hotela, u restoranu su većinom bili obruniji (iliti bijelci). Kada smo sjeli dobili smo menu i umrli od smijeha. Htijeli smo pojesti nešto kalorično,zasitno, europsko kao npr. pizzu. Kada smo vidjeli da pizza košta 100kn, laganim pokretom smo isparili iz restorana. Hodajući kroz ulicu ugledali smo neki IT dućan, ušli i obradovali se kada smo ugledali AP na polici. Nakon što smo sve kupili zaputili smo se u daljnu potragu za hranom. Naišli smo na jedan njihov restoran brze klope, nešto kao američki McDonalds. Fast food je bio uređen kao u šezdesetima ali sve se držalo nekog standarda. Naručili smo najveće hambije sa sirom i jajom na oko, a za prilog uzeli pomfri. Najskuplji hambi košta 5 GHC ili vam 2,5 eura,nije malo ali je stvarno dobar. Najzanimljivije je to što se reklamiraju kao fast food, a na klopu smo čekali nešto manje od četrdeset minuta. Koliko- toliko punih želudaca zaputili smo se kući. Ponovno smo presjeli sto puta i došli u naše sobe. Subotu navečer smo proveli družeći se sa Nijemcima i Poljakom na krovu našeg vodotornja, gdje smo pokazivali svako svoje slike iz domovine i slušali muziku sa laptopa. Oduševljeni su bili sa Psihićima (opa. Psihomodopop).
Nedjelja je bila kao i svaka do sada, rano ustajanje, tuširanje, pa na misu u župu. Ovaj put su nam opet pristupila dva prijatelja našeg don. Ivana Stojanovića i pozvala nas za dva tjedna da dođemo kod njih u kuću, što smo mi sa zadovoljstvom pristali. Posljepodnevne aktivnosti bile su vodoravnog položaja, kao što i priliči nedjelji.
Nema komentara:
Objavi komentar