Hvaljen Isus i Marija!

Sretan vam svima najveći kršćanski blagdan, blagdan uskrsnuća našeg Gospodina Isusa Krista! Slavite svi narodi, jer je Gospodin Bog vaš koji se utijelovio i postao čovjekom, dao da ga pljuju, tuku, bičuju, kamenuju, te na kraju svega razapnu kako bi mogao predati dostojnu žrtvu Bogu Ocu kao znak pomirenja Oca i ljudi. Kličite svi jer toga dana Gospodin naš Isus Krist pobijedi smrt sa križem svojim i ponovno otvori vrata toliko iščekivanog raja. Radujte se jer smrt nema više vlasti nad vama, otkupljeni ste Krvlju neprocijenjivom, sloboda vaša veliku je cijenu koštala, a vama se daje potpuno besplatno. Otkupljenje koje nam Isus daje ne možete kupiti, prodati, zamijeniti, sami postići ili zavrijediti , nego vam se ono daje besplatno kao dar Boga Oca preko jedinorođenog Sina svoga Gospodina našega Isusa Krista. Samo po Kristovom križu se možemo spasiti i ući u slavu Božju, a nikako ne po nekom samospasenju. „Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje“. To nisu bile samo riječi nego i djelo našega Gospodina Isusa Krista, koji nas poziva da krenemo putem koji nam je On pokazao. Putem ljubavi, vjere, trpljenja, poslušnosti, odricanja, poniznosti, pravednosti, opraštanja i milosti, putem odanosti, a ne „IZDAJE“, put na kojem se ljubi i grli svoj križ, a ne da se bježi od njega, put koji vodi u vječnu slavu Boga Oca, Boga Sina i Boga Duha Svetog.

Braćo i sestre moje ne sramite se križa Gospodina našega Isusa Krista nego se dičite i ponosite njime, jer Isus je svoju božansku ljubav pokazao baš na tom križu, baš onda kada smo ga izdali, ostavili, mučili i ubili, baš tada On ljubi i oprašta sve čovjeku. Prijatelji, dajte da vam sa lica uvijek sjaji ljubav prema Gospodinu i pokažite cijelome svijetu tko je pobjedio smrt i porazio sotonu!
Mir Kristov neka bio sa svima vama!

Blagoslovljen Uskrs od Kreše i Igora!

VELIKI PETAK

IZDAJA, MUKA, RASPEĆE I SMRT ISUSOVA

(Evanđelje po Ivanu)

Isusovo uhićenje

1 Budući rekao tako, Isus ode, sa svojim učenicima, s one strane potoka Cedrona; bijaše ondje jedan vrt gdje on uđe sa svojim učenicima.

2 A Juda, koji ga izruči, poznavaše to mjesto, jer Isus ondje bijaše više puta sakupio svoje učenike.

3 On stade na čelo postrojbe[444] i stražara dobivenih od *velikih svećenika i *farizeja, stiže u vrt s lučima, svjetiljkama i oružjem.

4 Isus, znaj ući sve to što će se njemu dogoditi, istupi i reče im: » Koga vi tražite? «

5 Oni mu odgovoriše: » Isusa Nazorejca « On im reče: » Ja sam taj. « A, između njih, stajaše Juda koji ga izruči.

6 Čim Isus bijaše rekao to sam ja, oni uzmaknuše i padoše.

7 Nanovo, Isus ih upita: » Koga tražite vi? « Oni odgovoriše: » Isusa Nazorejca. «

8 Isus im odgovori: » Ja sam vam rekao, to sam ja. Ako sam dakle ja taj koga vi tražite, pustite otići ove ovdje. «

9 Tako se trebala ispuniti riječ koju Isus bijaše izrekao: » Ja nisam izgubio nikoga od onih koje si mi ti dao.«

10 Tada Šimun-Petar, koji nosaše jedan mač, izvuče ga iz korica i udari slugu velikog svećenika, kojem odsječe desno uho; ime tog sluge bijaše Malhus.

11 Ali, Isus reče Petru: » Vrati svoj mač u toke! Kupu koju mi je Otac dao, neću li ja popiti? «

12 Postrojba sa svojim zapovjednikom i stražari *Židova uhvatiše dakle Isusa i svezaše ga.

13 Oni ga najprije odvedoše kod Ane. To je punac Kajfi, koji bijaše te godine velikim svećenikom;

14 to je onaj isti Kajfa koji bijaše savjetovaše Židove: bolje je da samo jedan čovjek umre za cijeli narod.

15 Šimun-Petar i jedan drugi učenik bijahu slijedili Isusa. Kako taj učenik bijaše poznat velikom svećeniku, on uđe s Isusom u palaču velikog svećenika.

16 Petar stajaše vani, uz vrata; drugi učenik, onaj koji bijaše poznat velikom svećeniku iziđe, obrati se ženi koja čuvaše vrata i uvede Petra.

17 Sluškinja koja čuvaše vrata reče njemu: » Ne bijaše li i ti također, jedan od učenika ovog čovjeka? «; Petar odgovori: » Nisam ja!«

18 Sluge i stražari bijahu načinili vatru od žeravica jer bijaše hladno; Petar stajaše s njima i on se također grijaše.

19 Veliki svećeni, stade ispitivati Isusa o njegovim *učenicima i njegovom poučavanju.

20 Isus mu odgovori: » Ja sam otvoreno govorio o *svijetu, ja sam uvijek poučavao u *sinagogama i u *templu, gdje se svi *Židovi okupljaju i ništa nisam rekao u tajnosti.

21 Zašto me ti ispituješ? Ono što sam ja rekao, pitaj one koji su slušali: oni znaju dobro što sam ja rekao. «

22 Na te riječi, jedan od slugu koji se nalazio ondje pljusnu Isusa govoreći: Zar ti tako odgovaraš velikom svećeniku? «

23 Isus mu odgovori: » Ako sam zlo govorio pokaži u čemu; ako sam dobro govorio zašto si me udario? «

24 Na to Ana posla Isusa, svezanog, Kajfi, velikom svećeniku.

25 Međutim, Šimun-Petar bijaše ondje i grijaše se. Rekoše njemu također: » Nisi li ti također jedan od njegovih učenika? « Petar zanijeka govoreći: » Ja to nisam! «

26 Jedan od slugu velikog svećenika, rođak onoga kojem Petar bijaše odsjekao uho, njemu reče: » Nisam li te ja vidio u vrtu s njim? « Nanovo Petar to zanijeka a u istom času jedan pijetao zapjeva.

Pilat popušta mnoštvu i osuđuje Isusa

28 Međutim, bijahu doveli Isusa kod Kajfe u upraviteljev dvor. Bijaše tek svanulo. Oni koji ga bijahu doveli ne uđoše u dvor da se ne *uprljaju i da mogu jesti *Pashu.

29 Pilat dođe k njima napolje i upita ih: « Koju optužbu podnosite protiv ovog čovjeka? «

30 Oni odgovoriše: » Da ova osoba nije počinila zlo zar bismo ju predali? «

31 Pilat im tad reče: » Uzmite ga i sudite mu prema vašem *zakonu. « *Židovi mu rekoše: » Nije nam dopušteno osuditi koga na smrt! «

32 Tako se trebaše ispuniti riječ kojom Isus bijaše označio kojom smrću trebaše umrijeti.

33 Pilat dakle uđe u dvor. On pozva Isusa i reče mu: » Jesi li ti kralj Židova? «

34 Isus mu odgovori: » Kažeš li ti to sam ili su ti drugi tebi rekli o meni? «

35 Pilat mu odgovori: » Jesam li ja Židov? « Tvoj vlastiti narod, *veliki svećenici su te izručili meni! Što si učinio? «

36 Isus odgovori:»Moje kraljevanje nije od ovog *svijeta. Da moje kraljevanje bijaše od ovog svijeta, moji bi se stražari borili da ja ne budem izručen Židovima. Moje kraljevstvo, sada, nije odavde. «

37 Pilat mu tada reče: » Ti si dakle kralj? «; Isus mu odgovori: » To si ti rekao da sam ja kralj. Ja sam rođen i došao u svijet da svjedočim istini. Tko je rođen iz istine sluša moj glas. «

38 Pilat mu reče » Što je istina? «

Na tu riječ, on ode ponovo pronaći Židove napolju i reče im: S moje strane, ja ne nalazim protiv njega glavni predmet optužbe.

39 Već kako je običaj kod vas da vam ja oslobodim nekoga u vrijeme Pashe, hoćete li vi da vam ja oslobodim kralja Židova? «

40 Tad oni stadoše kričati: »Ne toga, već Barrabasa!«, a taj Barrabas bi jedan razbojnik.

19 1 Tad Pilat odvede Isusa i dade ga izbičevati.

2 Vojnici, koji bijahu ispleli jednu krunu od trnja, staviše mu je na glavu i baciše na njega jedan purpurni ogrtač.

3 Primaknuše se njemu i govoraše: » Zdravo, kralju Židova! « I stadoše ga udarati.

4 Pilat se vrati napolje i reče Židovima: » Vidite, ja ću ga odvesti napolje; vi morate znati da ja ne nalazim glavnog predmeta optužbe protiv njega. «

5 Isus dođe tada napolje; nosio je krunu od trnja i purpurni ogrtač. Pilat im reče: » Evo čovjeka! «

6 Ali, čim ga veliki svećenici i njihovi ljudi vidješe stadoše se derati: » Razapni ga! Razapni ga! « Pilat im reče: » Uzmite ga vi sami i razapnite ga; što se mene tiče, ja ne nalazim glavnog predmeta optužbe protiv njega. «

7 Židovi mu uzvratiše: » Mi imamo jedan zakon, i prema tom zakonu on mora umrijeti, jer se izdavao za Sina Božjeg! «

8 Kad Pilat sasluša taj govor, on bi još više užasnut.

9 On stiže ponovo u dvori reče Isusu: » Otkud dolaziš ti? « Ali, Isus mu ne dade nikakav odgovor.

10 Pilat mu tada reče: » To ti meni odbijaš govoriti! Ne znaš li ti da ja imam vlast osloboditi kao što imam vlast razapeti te? «

11 Ali, Isus njemu odgovori: » Ti nemaš na da mnom nikakve vlasti ako ti nije dana odozgo; zato onaj koji je mene izručio tebi nosi još veći grijeh. «

12 Otada, Pilat tražaše kako ga osloboditi, ali Židovi stadoše vikati i govoraše: » Ako ga ti oslobodiš, nećeš se ponijeti kao prijatelj Cezarov! Jer, tko se izdaje za kralja, izjašnjava se protiv Cezara. «

13 Čim sasluša te riječi, Pilat dade izvesti Isusa i sjede na podij, na trgu koji se zove Litostrotos - na hebrejskom Gabata.

14 Bijaše to dan Priprema za *Pashu, oko šestog sata. Pilat reče Židovima: » Evo vašeg kralja! «

15 Ali, oni stadoše vikati: » Na smrt! Na smrt! Razapni ga! « Pilat preuze: » Treba li mi razapeti vašeg kralja «; veliki svećenici odgovoriše: » Nama je samo Cezar kralj. «

16 Tad im on njega izruči da bude razapet.

Raspeće i smrt Isusova

Oni se dakle domogoše Isusa.

17 Noseći sam svoj križ, Isus iziđe i stiže u mjesto zvano lubanja, što se na hebrejskom kaže Golgota.

18 Ondje oni njega razapeše kao i dvojicu drugih, sa svake strane po jednog i u sredini, Isusa

19 Pilat bijaše sastavio jedan natpis koji dade postaviti na križ: » Isus Nazorejac, kralj *Židova. «

20 Taj natpis, dosta Židova pročita, jer, mjesto gdje Isus bijaše razapet bijaše blizu grada a tekst bijaše na hebrejskom, latinskom i grčkom.

21 *veliki svećenici Židova rekoše Pilatu: » Nije trebalo napisati kralj Židova, već da je ta osoba tvrdila da je kralj Židova. «

22 Pilat odgovori: » Ono što ja napisah, napisah. «

23 Kad vojnici završiše razapinjati Isusa, oni uzeše njegovu odjeću i razdijeliše ju na četiri dijela, po jedan za svakog. Ostala je Tunika; ona bijaše bez šavova, izatkana u jednom jedinom komadu počev odozgo.

24 Vojnici rekoše između sebe: » Ne razdirimo ju, ždrijebajmo radije kome će pripasti «, tako da bude ispunjeno Pismo: Oni podijeliše odjeću moju, a tuniku moju ždrijebaše. Evo dakle, što učiniše vojnici.

25 Blizu križa Isusovog nalaziše se njegova majka, sestra njegove majke, Marija, žena Klopasova i Marija iz Magdale.

26 Videći tako svoju majku i blizu nje učenika kojeg voljaše, Isus reče svojoj majci: » Ženo, evo sina tvog. «

27 Potom on reče učeniku: » Evo tvoje majke. « I od tog časa, učenik ju uze k sebi.

28 Nakon toga, znaj ući da čim sve bude izvršeno, da bi Pismo bilo ispunjeno do kraja, Isus reče: » Žedan sam. «;

29 bijaše ondje jedan vrč napunjen octom, pričvrstiše jednu spužvu natopljenu octom na kraj jedne grane miloduha i prinesoše ju njegovim ustima.

30 Čim uze ocat, Isu reče: » Sve je ispunjeno « i saginjući glavu ispusti duh.

Ubod kopljem

31 Međutim, kako to bijaše dan Priprema, *Židovi, iz straha da tijela ne ostanu na križu tijekom *šabata, - taj šabat bijaše jedan dan posebno svečan - zatražiše Pilatu da im da polomiti noge i da ih daju skinuti.

32 Vojnici dođoše dakle, oni slomiše noge prvom, potom drugom od onih koji bijahu razapeti s njim.

33 Stigavši k Isusu, oni ustanoviše da on već bijaše mrtav i pa oni mu ne slomiše noge.

34 Ali, jedan od vojnika, ubodom koplja, udari ga u rebro i odmah otud iziđoše krv i voda.

35 Onaj koji je vidio posvjedočio je, a njegovo svjedočenje je sukladno istini i uostalom taj zna da to što kaže istinito je da biste vi također vjerovali.

36 Naime, sve se ovo dogodilo da bi se ispunilo Pismo: Ni jedna od njegovih kostiju neće biti slomljena;

37 ima također jedan drugi odlomak Pisma koji kaže: Oni će vidjeti onoga koga su proboli.

Isus je položen u grob

38 Nakon tih događanja, Josip iz Arimateje, koji bijaše jedan od Isusovih učenika, ali se skrivaše iz straha od *Židova, zaiska u Pilata dopuštenje skinuti tijelo Isusovo. Pilat mu odobri i Josip dođe skinuti tijelo.

39 Nikodem dođe također, onaj koji je tu nedavno išao naći Isusa u sred noć. On donese jednu smjesu mirhe i aloje od otprilike sto livri.

40 Oni dakle uzeše Isusovo tijelo i omotaše ga povojima, namirisanim, slijedeći način ukopavanja Židova.

41 Na mjestu gdje Isus bijaše raspet bijaše jedan vrt, i u tom vrtu jedan potpuno nov grob gdje nikad nitko ne bijaše položen.

42 Zbog židovskih Priprema, i kako taj grob bijaše blizu, oni ondje položiše Isusa.

BLAGDAN SVETOG IVANA BOSCA

Kao što sam napisao u prethodnom postu, 29. siječnja obilježili smo blagdan zaštitnika naše škole i jednog od najvećih svetaca 19. stoljeća, don Bosca. Prije nego opišem kako smo obilježili don Boscov dan, bio bi red da ukratko (ako će mi to poći za rukom) objasnim tko je bio don Bosco. Vjerujem da mnogi od vas znaju za njega, ali možda ima i onih koji nisu čuli ništa o tome velikom čovjeku, zato, upoznajmo don Bosca.

U selu Becchi kod Castelnuovo d'Asti (danas Colle Don Bosco, sjeverna Italija), 16. kolovoza 1815. rodio se Giovanni Melchiorre Bosco. Roditelji Franjo i Margarita bili su siromašni zemljoradnici. Dvije godine kasnije Ivanov otac umire od upale pluća i za sobom ostavlja troje djece. Svu brigu o malom Ivanu preuzima majka Margarita, koja ga je odgojila uz velike teškoće i napore, ali s još većom ljubavlju. Život ga nije mazio, tako da već od ranog djetinjstva zajedno sa majkom i dvojicom braće (Josipom i polubratom Antoniom), obavlja poslove u polju. Uz to što ga je naučila kako se obrađuje zemlja, majka ga je naučila i tome kako promatrati i vidjeti Božju veličinu u stvarima koje ga okružuju, u nebu posutom zvijezdama, u bogatstvu plodova zemlje, pa i u oluji koja je znala uništiti polja.

U devetoj godini života Ivan sanja tajanstveni san koji je naznačio njegov životni put. U tom snu on se nalazi u velikom dvorištu sa mnoštvom dječaka koji su se igrali. Odjednom je začuo kako nekolicina dječaka psuje, te je odmah potrčao da ih šakama i riječima ukori i ušutka. Istoga se trena pred njim pojavljuje pravedan i veličanstven čovjek odjeven u bijeli plašt. Ivan nije vidio lica tog čovjeka, jer ono bijaše tako sjajno da ga nije uopće mogao gledati. Čovjek ga zazva imenom, naredi mu da se postavi na čelo tih dječaka te reče: „Ne šakama, nego dobrotom i ljubavlju pridobij njihova srca i budi im prijatelj. Pouči ih odmah kako je grijeh ružan, a krepost lijepa“. Ivan je bio toliko uplašen i zbunjen te je samo kratko odgovorio čovjeku: „Ja sam samo siromašan i neuk dječak i ne umijem tim dječacima govoriti o vjeri“. U taj tren dječaci su se prestali igrati, galamiti i psovati te su okružili Gospodina. Ivan upita čovjeka: „ Tko ste vi da mi zapovijedate nemoguće stvari?“, a čovjek mu odgovori: „Baš zato što ti se čini nemogućim, sve to trebaš ostvariti znanjem i poslušnošću“. „Gdje i kako ću steći znanje?“ - upita Ivan...“Dat ću ti Učiteljicu. Pod njezinim vodstvom postat ćeš mudar, a bez te mudrosti sva su znanja obične ludosti. Ivan je bio radoznao i nije prestajao s postavljanjem pitanja; „Tko ste vi da mi zapovijedate na taj način?“ - „Ja sam Sin one koju svakodnevno triput pozdravljaš, kako te je naučila majka“. „Recite mi svoje ime“ - inzistirao je Ivan...“Pitaj to moju majku“ - odgovori čovjek. U tom trenutku Ivan je ugledao Gospođu veličanstvena izgleda. Odjeća joj je zračila svjetlošću, kao da je protkana zrakama najblistavijih i najljepših zvijezda. Gospođa pozva Ivana k sebi, nježno ga je uzela za ruku i rekla: „Pogledaj!“ - Ivan je pogledao oko sebe te spazio kako su se dječaci razbježali, a na njihovom mjestu sada je sve vrvjelo raznim životinjama. Bilo je tu jaraca, mačaka, pasa, medvjeda, vukova..., zatim mu gospođa reče: „To je tvoje polje rada, tu ćeš izgarati. Budi ponizan ustrajan i jak, a ono što budeš vidio da se događa s ovim životinjama, to ćeš činiti mojoj djeci“. Ivan se ponovno ogleda oko sebe i na veliko čuđenje spazi kako je sada dvorište, umjesto divljih životinja, ispunjeno pitomom janjadi. Janjad je veselo poskakivala i blejala te se okupljala oko Gospođe i Gospodina. Tada, još uvijek u snu, Ivan je zaplakao i molio je Gospođu da mu pojasni što to treba značiti, jer je bio zbunjen i ništa nije razumio. Gospođa mu položi ruku na glavu i reče: „U svoje vrijeme sve ćeš razumjeti“. Za Ivana i njegovu majku ovaj je san bio od životne važnosti, jer su oboje smatrali da mu je Bog u tom snu uputio svećenički poziv, te da mu je povjerio brigu za siromašne i napuštene dječake. Majka Margareta je učinila sve što je bilo u njenoj mogućnosti da bi joj sin postao svećenik.

Put kojim je Ivan krenuo bio je prožet marljivim radom, učenjem te mnogim odricanjima. Ivan je bio totalna suprotnost od svoje dvojice braće, pogotovo od polubrata Antonia. Volio je čitati i imao je veliku želju za učenjem, ali nije imao priliku pohađati školu jer nisu imali novaca. Antonio je bio protiv toga da Ivan ide u školu i stalno ga je tjerao da radi u polju, a katkada ga je znao i istući. Jednom prilikom Ivan susreće don Calossa koji se zadivio Ivanovom umijeću prepričavanja propovijedi, te mu ponudi da ga podučava latinski. Ivan je svakoga dana odlazio kod don Calossa učiti latinski. Antonio se nije slagao s time da Ivan uči i ponovno ga je tjerao da radi. Njegova predbacivanja i sukobi nisu prestajali, te je jednoga dana don Calasso odlučio da se Ivan preseli kod njega. No, Ivanova sreća nije dugo potrajala jer don Calasso ubrzo umire i Ivan se vraća kući. Kada je navršio 15 godina, majka je odlučila poslati ga u obližnji gradić Castelnuovo da završi više razrede osmogodišnje škole. Svaki dan Ivan pješači 20-tak kilometara te nerijetko skida jedine cipele koje je imao i hoda bos kako bi ih sačuvao. Kako se bližila zima, majka je odlučla pronaći mu smještaj u Castelnouvu. Tako je Ivan do kraja školske godine boravio kod jednog krojača. Uz to što je marljivo učio, Ivan je često svraćao u krojačevu radionicu i sa zanimanjem pratio što se tamo radilo. Naučio je ravnati rubove, šivati kopče i dugmad, a krojač ga je za taj rad nagrađivao tako što mu je odrađenu satnicu odbijao od najma kojeg je plaćao za sobu. Kasnije je kod jednog kovača naučio kako rukovati čekićem, kako upotrebljavati mijeh i lijevati željezo. Završila je prva godina Ivanovog školovanja, ali majka Margareta nije bila sretna sa odabirom škole te ga je odlučila poslati u grad Chieri na školovanje. Bio je smješten kod gospođe Matta koja mu je otpisala cjelokupnu najamninu jer je Ivan podučavo njezinog sina kojemu nije išla škola. Ivan je bio odličan u školi i svi su se divili njegovom čudesnom pamćenju. Znao je čitave odlomke latinskih pisaca napamet, a prevodio bi ih kao od šale. U Chieriju je Ivan osnovao „Društvo veselja“ kojeg su sačinjavali njegovi najbolji prijatelji. Društvo je imalo i svoja pravila; svaki član Društva veselja mora izbjegavati razgovore i ponašanje koji ne priliče kršćanima te točno i savjesno izvršavanje školskih i kršćanskih dužnosti. Članovi društva odlazili su na vjeronauk u jednu isusovačku crkvu te su svaki tjedan održavali sastanke u kući jednog od članova.

U listpadu 1835. Ivan oblači kleričko odijelo i ulazi u sjemenište u Chieriju. Kao uzoran svećenički pripravnik, Ivan je u sjemeništu proveo šest godina. Bio je izvrstan student, uvijek spreman na pomoć drugima. Na kraju svake školske godine dijelile su se novčane nagrade najboljim učenicima. Ivan je šest godina za redom dobio prvu nagradu u iznosu od 60 lira. Nakon šest godina provedenih u sjemeništu i mnogo godina rada, učenja i odricanja, 5. Lipnja 1841. godine u Torinu Ivan je zaređen za svećenika. Na Tijelovo je služio mladu misu u Castelnuovu. Majka mu je taj dan rekla. „Eto, postao si svećenik, Ivane. Govoriš svetu misu. Odsad si tako blizu Isusu. Zapamti, ipak, da s prvim misama počinješ sve više trpjeti.“ Tek sada pred njega dolaze veliki izazovi i kušnje. Sada kada je postao svećenik, svi su htjeli imati don Bosca za sebe. Tako su mještani Murialda željeli da im don Bosco bude kapelan, čak su mu nudili i dvostruku plaću. Zatim, jedna bogata obitelj je htjela da bude učitelj njihovoj djeci, dok su u Castelnuovu očekivali da će biti župnikov zamjenik. No, nitko se nije pitao što don Bosco želi. Njegova životna želja je bila da se posveti radu sa mladima. Tako je pošao u Torino da se posavjetuje s don Cafassom koji mu je predložio da još koju godinu ostane u konviktu gdje mladi svećenici usavršavaju svoje studije. Don Bosco ga je poslušao. Na blagdan Bezgrešne djevice Marije, 8. prosinca 1841. Ivan upoznaje svog prvog dječaka. U sakristiji crkve Franje Asiškog don Bosco se pripremao za misu. U kutu sakristije sjedio je dječak i jedan ga crkvenjak pozove: „Dođi, posluživat ćeš kod svete mise.“ Dječak je odgovorio da ne zna, ali je crkvenjak navaljivao da dođe i da ministrira don Boscu. Kada je dječak rekao da ne zna ministrirati i da nikada nije posluživao kod svete mise, crkvenjak ga nazva ništarijom i počne ga tući. Don Bosco ukori crkvenjaka i pita ga: „Zašto ga tučeš? Što je loše učinio?“ „To se vas ne tiče“ - odgovori crkvenjak. „Itekako me se tiče, to je moj prijatelj. Brzo ga pozovi, imam mu nešto reći!“ Dječak je došao sav ustrašen i uplakan. Don Bosco mu je rekao da ostane slušati misu te da će poslije razgovarati. Tako je i bilo. Dječak je bio siroče, imao je 16 godina, roditelji su mu umrli. Bavio se zidarstvom. Don Bosco kroz razgovor saznaje da je dječak nepismen, da nije bio na prvoj pričesti te da se ne usuđuje ići na vjeronauk jer ne zna ništa. Tada ga je upitao da li bi htio da podučava. Dječak sav oduševljen pristane i kaže: samo da me ne tuku! Don Bosco mu obeća da ga nitko neće dirati i reče mu da je on njegov prijatelj i da odgovara za njega. Tako je započeo don Bosco. Bartolomej Garelli, nepismeno i odbačeno siroče bio je prvi među njegovim dječacima. Sljedeće je nedjelje na vjeronauk doveo sa sobom još šestoricu dječaka. Bili su to počeci oratorija i don Boscovog životnog poslanja. Svakoga dana oko don Bosca se sakupljalo sve više dječaka, napuštenih, siromašnih, gladnih. Nakon tri godine provedene u konviktu, don Bosco se preselio u bolnicu grofice Barolo gdje je nedjeljom okupljao dječake. Otuda će se oratorij seliti po raznim mjestima: na groblje Sv. Petra u okovima, kod gradskih Mlinova, u kuću Moretta, na livadu braće Filippi, da bi konačno 12. travnja 1846. našao mjesto u Valdoccu pod nadstrešnicom koju mu je iznajmio Franjo Pinardi. Iz tjedna u tjedan oratorij je bio sve bolje organiziran. Uz vjeronauk, otvaraju se večernja škola i škola pjevanja. Oratorij je nedjeljom pohađalo do sedamsto dječaka. Jednoga se dana don Bosco vratio u Becchi. Smislio je plan: njegovi dječaci su u njemu pronašli oca, ali on je htio da oni imaju i majku - mamu Margaretu. Upitao je majku: „Mama, bi li došla živjeti sa mnom u Torino?“ Ne obećavam ništa dobro, samo težak rad od jutra do mraka i mangupe koje bi trebala voljeti. „Ako misliš da je to volja Božja, spremna sam poći s tobom“ - odgovorila je. Tako se 3. studenog 1846. Don Bosco vratio sa majkom u Valdocco, koja je došla da bude drugom majkom njegovim dječacima i koja će tu ostati sve do svoje smrti 1856. Don Bosco piše brojne i raznovrsne knjige za mladež i običan puk, a zatim i katoličko štivo i školske udžbenike, te pokreće časopise. Otvara prve strukovne radionice te gradi stambene i školske prostore za svoje siromašne dječake, trpi napade pa čak i atentate (1848, 1852), a njegovo djelo sve više raste. 1854. u oratorij ulazi „sveti dječak“ Dominik Savio, koji utemeljuje Družbicu Bezgrešne radi promicanja „dobrog duha“ oratorija. Iste godine don Bosco predlaže četvorici mladića (Rui, Caglieru, Rochettiju i Artigli) osnivanje Salezijanske družbe s obvezom ljubavi prema bližnjemu. 1855. Mihovil Rua polaže redovničke zavjete i postaje prvi salezijanac. 1857. don Bosco započinje pisati salezijanska pravila, a 1858. putuje u Rim da svoje djelo predstavi papi Piju IX. Papa ga ohrabruje i poziva da opiše „neobične događaje“ koji to djelo prate. 18. prosinca 1859. službeno je osnovana Salezijanska družba, a prvih osamnaest salezijanaca izabire don Bosca za vrhovnog poglavara. Don Bosco je uz mladiće mislio i na žensku mladež, pa je 1872. zajedno sa svetom Marijom Mazarellom osnovao žensku granu svoje kongregacije - Družbu Kćeri Marije Pomoćnice. Vođen Duhom Svetim u svoj rad don Bosco je uložio cijeloga sebe, a ono što je najvažnije je to da je druge upoznao sa Isusom.

U zoru 31. siječnja 1888. umro je don Bosco. Posljednjim snagama šaptao je salezijancima koji su bdijeli uz njegov krevet: „Volite se kao braća. Činite dobro svima, zlo nikome... Recite mojim dečkima da ih sve čekam u nebu.“

U Crkvi i u svijetu don Bosco je uživao, a i danas uživa, glas idealnog suvremenog svećenika i apostola mladeži. U svojim ustanovama odgajao je dječake prema takozvanoj preventivnoj metodi. Preventivni sustav don Bosca (najveće djelo koje je ostavio Crkvi) temelji se na razumu, vjeri i ljubaznosti. Ovaj sustav ne temelji svoj pristup odgoju na represivnom kažnjavanju već na prisutnosti među odgajanicima. Osobita prednost ovog sustava jest da promiče cjelovito promaknuće odgajanika. Kad nema prijetnji, nego se urazumljuje odgajanika, kad je Bog "domaćin kuće", kad nema straha jer vlada ljubav, onda je to prava obitelj. Mladići odgojeni u tom duhu postajali su samostalni, čestiti građani i dobri kršćani, a mnogi su se posvetili i duhovnom staležu. Danas se preventivni sustav koristi diljem svijeta u salezijanskim školama i ustanovama.

Don Bosco iza sebe ostavlja veliko nasljeđe: u 73 godine života i 47 godina svećeništva osnovao je četiri velike „obitelji“: salezijance, Kćeri Marije Pomoćnice, salezijance suradnike, udruženje štovatelja Marije Pomoćnice. Osnovao je sedamdeset i dvije salezijanske kuće, napisao stotinjak knjiga, sagradio je četiri velike crkve, organizirao osam misijskih ekspedicija, putovao je, propovijedao, ispovijedao, a sve u zanosnom optimizmu i radosti. Eto, takav je bio don Bosco.

Tu subotu (29.01.), dok ste se vi u Domovini pokušavali ugrijati, mi smo „hvatali“ hlad i klonili se prejakog afričkog sunca. Savršeno mjesto našli smo u glavnom holu, gdje se održavala ceremonija podjele diploma za učenike koji su uspješno završili školu. Naime, svake godine uoči ili pak na sam 31. siječnja kada i pada blagdan don Bosca, bivši učenici imaju tzv. graduation. Nakon što završe školu i odrade šestomjesečnu praksu, vraćaju se u Don Bosco Technical Institute po zasluženu diplomu. Ceremonija je započela misnim slavljem koje je predvodio nadbiskup fr. Gabriel Charles Palmer Buckle. Nakon mise nadbiskup je svima čestitao i održao kratki govor o tome kako je edukacija jako važna, a kasnije je svetom vodom blagoslovio diplomce. Podjela diploma startala je odmah nakon toga, 140 učenika s ponosom je primilo zasluženu diplomu. Bilo je jako lijepo vidjeti tu veselu grupu mladih pred kojima tek stoje glavni životni izazovi. Njihovi ponosni roditelji sve su to promatrali sa najvećom pozornošću. Uslijedio je prigodni program, na pozornici su se izmjenjivali školski zborovi i kulturne grupe. Nakon toga nagrađeni su i najbolji profesori, svatko je dobio mali poklon. Za uspomenu i dugo sjećanje na kraju su se svi diplomci fotografirali s nadbiskupom te s našim profesorima i svećenicima. Blagdan don Bosca (31.01.) škola je obilježila raznim igrama na otvorenom. Dan je protekao u natjecateljskom duhu, a naši su učenici bili raspoređeni u četiri ekipe - boje: crvenu, plavu, žutu i zelenu. Svaka ekipa ima i svoje ime: don Rua, don Vigano, Dominik Savio i Laura Vicugna. Borbe su se vodile u nogometu, zatim u povlačenju užeta, raznim strateškim igrama i u utrkama s vrećama. Sve to bilo je popraćeno neizbježnim veselim hiplife hitovima koji su treštali iz zvučnika....Eto, s malo sporta i muzike te s puno dobrog raspoloženja obilježili smo dan don Bosca.

Ovaj post završit ću sa nekoliko don Boscovih misli:

„Da bi netko činio dobro mora imati hrabrosti i pretrpjeti pokoju neugdnost.“

„Kreposti koje najljepše krase mladu osobu su: umjerenost, poniznost, poslušnost i ljubav.“

„Hodajte nogama po zemlji, a srcem stanujte u nebu.“