Početak škole

Dragi naši!!

Dosta je vremena prošlo, a da nismo ni slova na blogu napisali. Razlog tomu je nedostatak događaja o kojima bi mogli pisati. No, ovdje se svako toliko nešto dogodi, pa krenimo.

Prije tri tjedna u don Bosco Centar došao je veliki šleper iz Njemačke. U njemu je bilo svega ili kako bi to naši stari rekli „od igle do lokomotive“. Direktor škole fr. Blamoh zamolio je Igora i mene da pomognemo u istovarivanju šlepera. Tako smo nas dvojica s još „10 malih crnaca“ u 9.00 sati počeli s istovarom. Tu se stvarno svega moglo vidjeti; od televizora, kompjutera, printera, sintisajzera, bicikala, fotelja, odjeće, boja za zidove, pelena, zavjesa, drvenih jaslica, knjiga, igračaka do usisivača.... Zanimljivo je bilo vidjeti jednu marku usisavača s jako zločestim nazivom „Dirt Devil“, baš prikladno za salezijansku zajednicu....Pokazao sam taj usisivač našem direktoru i rekao da bi taj usisavač trebalo blagosloviti svetom vodom. Osim „prljavog vraga“ naišao sam i na dobro mi poznatu njemačku marku usisavača „Worwerk“. Kako me nostalgija pukla....naime 2007. godine bavio sam se prodajom spomenutih usisavača i odmah se sjetio svog prijatelja Hrvoja i sebe kako idemo iz nebodera u neboder i kucamo na vrata umirovljenika i studenata koji su jedini i bili doma u vrijeme kada smo mi radili. Da, to su bila vremena....No, vratimo se u sadašnjost. Čitavih četiri sata istovarivali smo šleper. Bila je to prava tjelovježba. Kada smo sve istovarili van, trebalo je pričekati da se stvari popišu, a onda sve te stvari pospremiti u za to predviđeno mjesto. Nakon napornog dana uslijedio je zasluženi ručak, i naravno popodnevni beauty sleep :)))

Evo ponovno kradem pero svome kolegi i nastavljam sa izvještajem. Tjedan od 13. – 17.09. bio je jako zanimljiv. Ponedjeljak i utorak bili su rezervirani za učenje ganske kulture i jezika, dok smo ostatak tjedna imali sastanke s profesorima i direktorom škole. Kao što sam rekao prvih dva dana imali smo predavanja o ganskoj kulturi. Iskreno malo su zakasnili sa tim jer ipak smo ovdje već skoro dva mjeseca i ponešto smo već naučili, ali nema veze dobro je neke stvari ponoviti. Toga jutra kada smo ušli u razred  dočekao nas je jedan naoko mladi muškarac (izgledalo je kao da ima oko 25godina ali je ustvari imao 47) koji nam je zaželio dobrodošlicu na ganskom jeziku, AKWAABA je odzvonilo u učionici. Prvo se rukovao, kako u Gani priliči, sa desna na lijevo sa svima nama, te nas kod upoznavanja pitao u kojem smo danu rođeni da nam može reći naše gansko ime (ovdje se dosta imena daje po danu u kojem si rođen). Svi smo se lijepo predstavili sa našim bijelim imenima, te odgovorili na koji smo dan rođeni. Krešo je rođen u četvrtak pa je  „YAW“   a ja sam rođen u subotu pa sam „KWAME“.  Mladi gospodin (kojem nažalost nismo mu zapamtili ime) je predavao gansku kulturu svim dosadašnjim volonterima. Gospodin priča pet do šest njihovih jezika, što je stvarno puno kada zamislite da imaju 56 totalno različitih jezika u Gani. Jezici nisu slični kao što su hrvatski, bosanski, srpski ili slovenski, nego se totalno razlikuju. Najzanimljivije je to što u nekim jezicima morate paziti na visinu ili nizinu tona dok izgovarate riječ, jer krivi tonalitet može istu riječ pretvoriti u 3-4 različita pojma. Jednom riječju za bijelca je to nemoguće, osim ako nije odrastao u nekom od ganskih plemena. Kao što sam rekao da imaju 56 različitih jezika koje govore više od sto plemena nastanjenih u Gani, ali je engleski jezik službeni. Sve što vidite na ulici, školi, poslu, sve je praktički na engleskom jeziku. Od svih 56 Ganskih jezika imaju  pet glavnih sa kojima se sporazumjevaju, a to su: Twi, Ga, Ewe, Hausa, i Dagara. Najučestaliji je Twi, on se govori u pet od deset regija koje ima Gana. Mi se nalazimo u Greater Accra regiji. Od sjevera prema jugu zemlje se proteže velika rijeka Volta koja se ulijeva u  Gvinejski zaljev koji je dio Atlantskog oceana. Na tome području od 238.540 km²  po prilici živi oko 24.000.000 ljudi, ali ove godine će se saznati poprilično točan broj zato što će se izvršiti detaljan popis stanovništva. Da se vratim u učionicu. U ta dva dana smo učili kako se ponašati (cijenkati) pri kupovini stvari na ulici, u taxiu, kako pravilno dozvati tro-tro i sve ostale stvari neophodne za život ovdje. Naš dragi učitelj kulture je bio jako začuđen kada smo mu pokazali da većinu toga znamo, pa ipak smo ovdje već dva mjeseca. Ono što smo naučili od njega su bile riječi koje će nam poslužiti za lakše komuniciranje sa ovdašnjim stanovništvom, jer ako znate samo i koju riječ njihovog jezika već će drugačije gledati na vas i znati da poznajete kulturu i da vas ne mogu zeznuti za neke stvari. Ovdje su ljudi jako dobri, pošteni, a najviše od svega veliki vjernici ali vjerujte da će vam naplatiti četvorostruko ako mogu, pogotovo nama bijelcima. Zato bez cijenkanja nema kupovine. Ako on kaze 15 GHC-a vi njemu 7 GHC-a i tako dugo dok se ne nađete na obostranom zadovoljstvu. Naučili smo ponešto (ne mogu reći da smo skužili ali...) i o njihovim tradicionalnim brakovima. Svadba: Mladić dođe sa svojom obitelji kod njezine obitelji, svi zajedno sjednu za stol te se prvo dogovore oko svega, a nakon toga mlada da mladom neko piće i oni su oženjeni. Muškarac može imati i više žena ali mu svaka ne treba biti supruga. Npr. otac neke djevojke je ostao dužan nekom čovjeku neku veliku uslugu ili puno novaca a ne može to vratiti, a zna da ima sedmero kćeri. Onda izabere jednu kćerku i pokloni ju  tom čovjeku uz protuuslugu da mu ovaj zaboravi dug. Ta kćerka nije supruga tom svom novom čovjeku (jer nisu popili zajedno piće) nego mu je samo još jedna žena (iskreno ni meni nije jasno ali...). Uglavnom neke ljude koje smo upoznali kada su pričali za svoju majku naglasili su da „im je to majka koja ih je rodila“. Uglavnom može se imati više supruga i više žena ali se treba brinuti o njima. Naravno ovo se ne odnosi na ljude koji su prešli na kršćanstvo, jer ipak je Bog stvorio muškarca i ženu da budu jedno tijelo! Toliko o ganskoj kulturi za sada.

Srijedu, četvrtak i petak smo imali cijelodnevne sastanke sa svim profesorima na školi. Bilo je stvarno zanimljivo sudjelovati na organizaciji školskog programa.  Jedini problem nam je bio slušati osam sati ganskog engleskog, vjerujte da je to nemoguće u potpunosti razumjeti. Iskreno svi volonteri ovdje imaju isti problem, a to je da iz prve razumiješ kada ti netko nešto objašnjava. To je taj afrički engleski. U četvrtak je došao njihov ministar školstva iliti naš Primorac i cijeli dan držao predavanje o školstvu, također je bilo lijepo slušati ga cijelo to vrijeme.......  Petak je bio copy-paste srijede i četvrtka. U subotu smo išli na plac kupiti košulje i svečane hlače za školu, jer ovdje moraš biti totalno upicanjen ako misliš predavat. Učenici nose svoje lijepe školske uniforme tako da i profesori moraju biti lijepo obučeni. Uglavnom toga jutra zaputili smo se u Temu u shoping i vjerujte da nema ništa lijepše od kupovine na afričkom placu. Prvo smo došli na jedan štand usred bijelog dana (sunce je pičilo sto na sat) da kupimo košulje. Štand je bio toliko zabarakadiran sa stvarima da nijedna sunčeva zraka nije mogla proći kroz to, čak se ni jedan svijetlosni foton nije odbijao u tom prostoru. Osjećao sam se koda smo u  u “Twilight Zone-u“, svugdje oko nas neopisiva svijetlost, a mi stojimo u najcrnijem mraku (htio sam ja i slikat ali ništa od toga). Uglavnom bilo je toliko mračno da nam je prodavačica morala svijetlit sa velikom baterijom. Naravno da nismo našli ni jednu košulju jer su sve bile premale (većina crnaca ovdje su nižeg rasta) a i nismo uspjeli razaznat boje. Lutajući po štandovima naišli smo na jedan sa puno lijepih košulja gdje smo odlučili nešto kupit ali je problem bio u tome što nikoga nije bilo. Sa nama je bio naš prijatelj Wisdom koji je primjetio prodavača gdje spava na podu između kutija, tako da smo „nažalost“ morali gospodina probuditi da nas usluži. Tu smo kupili puno košulja za dobru cijenu (naravno cijenkanjem), te čak neke i dobili besplatno jer smo uzeli veću količinu. Prve hlače smo kupili od nekog tipa koji je prodavao neke auto dijelove, a ostale od nekog lika koji je imao stotinu hlača prebačenih preko nekog stola nasred ulice (ona fora na kile). Ovome drugom smo se potužili da bi htijeli hlače prvo probati prije nego što kupimo i čovjek nas je odveo u neku prostoriju u susjednoj ulici da isprobavamo željene hlače. Tamo je bilo bar tisuću hlača, košulja i razne druge robe. Kada smo našli željenu robu, nabacili smo cijenkanje i zadovoljno otišli kući. U ponedjeljak je trebala započeti škola ali kako je u utorak bio nacionalni praznik škola je počela u srijedu. Prvi dan su sve profesore i sve volontere predstavili učenicima u glavnoj dvorani. Toga i sljedećih dana su učenici pospremali i čistili svoje razrede kao i cijelu školu. U Africi je zanimljivo to što skoro svako djete kada ide u školu (mislim osnovnu) mora ponjet metlu sa sobom (bar nam je tako tajnica škole ispričala).  Nema tu čistaćica kao kod nas, nego prije nego što škola ujutro počne svi moraju očistit svoje učionice. Da mi je vidjet naše klince kada bi se trebali primit metle prije nastave. U četvrtak smo Krešo i ja imali prvo predavanje. Obojca predajemo informatiku kao i naš prijatelj volonter iz Njemačke. Razlog zašto svi predajemo IT je taj da prošlogodišnja dva profesora informatike nisu došla radit ove godine. U srednjoj školi Don Bosco djeca se uče za različite profesije kao što su, automehanika, autoelektrika, tajnice, električne instalacije i elektroniku. Petak je bio sličan kao i prijašnji dan samo što smo tada dobili prve rasporede predavanja za školu. Preko vikenda smo se pripremali za predavanja koja dolaze u sljedećem tjednu. Mali je problem što ovdje nemaju kao kod nas neki točan plan rada za određeni razred. Da objasnim, kada uđete u neki novi razred (nije važno dali su drugi ili treći razredi) prvo morate vidjet šta su učili i šta stvarno znaju od toga i tek onda napravite neki plan predavanja. Napomenuo bih da su učenici nevjerovatno diciplinirani i pristojni. Kada uđete u razred nema šanse da će oni sjesti dok im vi ne date dozvolu za to. Ovdje nema dobacivanja profesorima, ružnog ponašanja, nekog velikog pričanja pod satom, profesorima se obraćaju sa velikim poštovanjem, ma jednostavno uvjeti kakvi bi svi profesori poželjeli. Drugi je problem što ovdje nemaju nikakve uđbenike za informatiku, nego samo tu i tamo kakvu skriptu ili isprintano nešto sa neta. Tako da svaki dan kada završi škola moramo skidati sa interneta podatke o sljedećem predavanju i onda ih nekada i satima obrađivati. U ponedjeljak je bila misa za sve studente, profesore, volontere i svećenike koji rade u školi. Napomenuo bih da svaki dan ujutro imamo okupljanje u 07.45 u glavnoj dvorani. Tada svi zajedno molimo, pjevamo i slušamo obavjesti za taj ili sljedeći dan. Škola počinje u 08.00 08-10 i traje nekada i do 17.00, zavisi kakav imamo raspored. U 12.00 je ručak, te tridesetominutni odmor. Poslije škole u 18.00 imamo zajedničku molitvu sa svećenicima i braćom u crkvi. Poslije molitve idemo na večeru (preko tjedna mi volonteri jedemo u svojoj kuhinjici u vodotornju, a vikendima večeramo skupa sa svećenicima). Poslije toga je zajednička krunica u 19.30 koju molimo na dvorištu ispred crkve. Kada sve to završi onda odlazimo u naše sobe pripremati predavanja za sutrašnji dan. Nakon svega toga pada tuširanje i krevet iz kojega ponovno ustajemo u 06.30 i ponavljamo navedeno. Da ne zaboravim reći da doručak jedemo u našoj kuhinjici, uglavnom jedemo ono što si kupimo. Tako je preko tjedna, a za vikend jedemo u kući sa svećenicima i braćom.

U srijedu 22.09.2010 Krešo je imao rođendan ali slavlje je bilo u subotu 25.09. Ovdje ljudi jako drže do nečijeg rođendana (npr. cijela škola ti pjeva sretan rođendan na jutarnjem okupljanju, a učenici ti nose cvijeće koje su nježno uklonili sa oklonih grmlja). Uglavnom pravila su takva da onaj koji ima rođendan ne treba ništa kupovat nego to čine njegovi prijatelji i njegova zajednica. Krešo je toga jutra otišao sa našim prijateljem Wisdomom tražiti parfe kremu ili neko slatko vrhnje da mu mogu napraviti tortu za rođendan. Nakon 6-7 sati potrage vratili su se samo sa stvarima za oblatne (biskvit) ali bez ikakvog sastojka od kojega bi mogli napraviti kremu za tortu. Nisam znao šta ću napravit te su me onda svi ubjedili da možemo stavit i puding od vanilije, pa smo to i napravili. Da bi nešto dobro uspjelo moraš imati sve stvari za to. Moraš imati sve sastojke, moraš imati dobru opremu i dobro iskustvo u tome svemu, uglavnom ništa od toga nismo imali. Da buden iskren biskvit je ispao super kada pogledate u kakvoj smo pećnici radili, malo je potrajalo ali je bio odličan. Tortu naravno da nismo mogli napravit nego smo složili neki složenac od biskvita, svježeg ananasa (ananas je toliko ukusan i toliko jeftin ovdje (3kn)), banana i pudinga od vanilije.  Sve to smo stavili u zamrzivač da jedemo poslije večere. Za večeru je bilo (htio sam plakat od sreće) pravih prafcatih komada pečenog mesa, čak je bila i neka varijanta pohanog, fine salate sa majonezom ma jednostavno svega finog, naravno da ne zaboravim i rižu. Za piće su (zajednica) kupili pive i sokove koji su jako lijepo išli uz svu tu hranu. Nakon klope smo Krešu izdarivali poklonima i donjeli mu slavljenički složenac sa svijećicama. Slavlje smo nastavili na vrhu našega vodotornja na kojem su nam se pridružili neki od starije braće iz centra (br. Obolo i br. Gunther).

Sljedeći radni tjedan bio je pun mijenjanja rasporeda za školu jer malo im treba vremena dok to sve sinhroniziraju. Kaže jedna njihova poslovica da bijelac ima sat ali da crnac ima vrijeme.
Sa utorka na srijedu nisam spavao cijelu noć jer sam imao jake grčeve i bolove po cijelom tjelu. U srijedu ujutro sam izgledao kao zombi koliko me nešto razalo iznutra. Vjerujte da nema ništa gore (he-he ili bolje) od hladnog znoja na afričkim vrućinama. Uglavnom otišao sam u školu i držao predavanja ali mi je bilo toliko slabo da nisam više mogao izdržat. Kada sam završio sa svim svojim predavanjima Krešo me več čekao sa fra. Joshepom kod auta da idemo u bolnicu. U bolnici sam ostao na pregledima jer su sumnjali na malariju. Nakon pregleda krvi i „svega“ rekli su mi da nemam malariju (Hvala Bogu) ali da imam neki afrički virus ili bakteriju koja mi je oslabila tijelo. Tako da su me poslali kući u krevet i dali mi (skupo prodali) brdo ljekova koje trebam koristit. Odležao sam par dana u (trbušnim bolovima) krevetu kako mi je doktor rekao. Moram jako pohvaliti svog Krešu koji me je jako pazio i dvorio za vrijeme rehabilitacije.  Evo za sada vam je to sve što se zbivalo! Sutra se vidimo na istom kanalu u isto vrijeme!!! Bog vas sve blagoslovio!!!