Hvaljen Isus i Marija
Bliži se Misijska nedjelja, pa ćemo u narednim postovima objaviti nekoliko životnih priča...priča koje su taknule naša srca...
No, prije toga objasnit ćemo kako je sve počelo...i kako je danas.
Prvi salezijanci stigli su u Ganu na poziv sada već preminulog biskupa Jamesa Kwadwo Owusu, 1992. u biskupiju Sunyani, i on im je povjerio misiju Odomase. Među prva tri salezijanca bio je i don Ivan Stojanović iz Hrvatske Salezijanske Provincije sv. Ivana Bosca, Zagreb. On je djelovao u toj misiji šest godina, a 1998. određen je za novu misiju Ashaiman, kod glavnog grada Gane, Accre. Tu je, naime, 1996. godine otvorena nova misija za rad s mladima s ulice i planirala se kuća za zvanja. Kako je bilo teško dobiti bilo kakve terene u gradu za podučavanje mladih, salezijanci su se služili prostorima koje su im državne službe dale na raspolaganje, pa su onda kupili jednu privatnu kuću u središtu predgrađa da budu uvijek na dohvat mladima koji ih trebaju. Tu je započeo pravi rad s djecom s ulice. Ta kuća i danas postoji i zove se First Contact Place, Kuća za prve kontakte. Na stotine djece s ulice i siromašne djece prošlo je kroz tu kuću i primilo ono što im je bilo najpotrebnije: hranu, vodu, lijekove, kupanje, spavanje, savjet, našli su pravog prijatelja, a iznad svega primili su puno ljubavi koja im je najviše trebala jer su bili prepušteni sami sebi. Brzo se uvidjelo da ta djeca trebaju pravu školu gdje bi učili koji koristan zanat. Tako su salezijanci 1998. godine od poglavica i države uz male naknade, dobili izvan grada veliki teren i sagradili na njemu, uz ogromne poteškoće i prijetnje, prilično veliku zanatsku školu. Škola je u početku bila zamišljena za obučavanje nepismenih u praktičnom dijelu, dakle učili su kako se radi, radeći sam taj posao kao npr. zavarivanje, popravljanje hladnjaka, auta... Prvih učenika bilo je dvanaest i svi su učili zanat električnih instalacija. Nakon što se sagradila škola trebalo je sagraditi i prostor za stanovanje jer su dečki najprije spavali u učionicama, a kuhali vani pod drvetom, dok salezijanci nisu kupili jednu nedovršenu kućicu i uz nju izgradili još jednu kuću sa dvije sobe, kuhinjom i sanitarnim čvorom gdje je moglo spavati oko 30 dječaka. Kako su godine prolazile, u školu je pristizalo sve više učenika,dječaka i djevojaka. Nakon toga napravljena su na školskom terenu i tri doma pa danas ondje može u vrlo dobrim uvjetima spavati 100 dječaka. Djevojke su se bunile i tažile su ista prava i iste uvjete i iako su bile u manjini, salezijanci su morali kupovati nove terene i sagradili su za njih još veći i ljepši dom sa svim potrebnim uvjetima.
Danas škola broji oko 300 -350 mladića i djevojaka. U njoj radi 20-tak profesora, a svake godine iz Europe dolaze mnogi volonteri koji pomažu u raznim djelatnostima kao što su: predavanje u školi, pomoć u župnom radu, pomoć u sportskim aktivnostima i ostalim aktivnostima u kojima oni mogu dati dio sebe. Postoje četiri glavna odjela; automehaničarski, odjel za postavljanje električnih instalacija, elektronski odjel te odjel u kojem djevojke uče vještinu tipkanja i snalaženja u uredskim poslovima kako bi jednog dana postale profesionalne poslovne tajnice. Sada ima 5-6 zanata i to je već moderna škola sa diplomama i državnim ispitima. Samo pola studenata može dobiti smještaj u domovima uz malu naknadu jer donatora je sve manje.
Uz rad sa djecom i mladima, da bi dobili kanonsku dozvolu za boravak u nadbiskupiji Accra, salezijanci su morali položiti ispit iz jednog domaćeg jezika i uzeti jedan teritorij koji bi evangelizirali. Tako su dobili misijsko područje Afienya i tu su izgradili potrebne objekte i školu i udarili prave temelje katoličkoj zajednici koja je i danas jako dinamična i aktivna iako su salezijanci već nekoliko godina u novoj misiji Golf City, koja je blizu njihova školskog centra. Tu su započeli novu katoličku zajednicu u jednoj privatnoj kući moljenjem krunice sa dvanaest članova. Problemi oko zemljišta i uređivanje dokumentacije trajalo je 5-6 godina. Bogu hvala pod, vodstvom upornih salezijanaca i našeg misionara don Ivana taj je proces uspješno dokončan. Slobodno možemo reći da je to bila prava i bespoštedna borba salezijanaca protiv svih zlih sila koje nisu htjele da tamo zaživi Katolička Crkva i salezijanska karizma. Iako don Bosco ne bi bio don Bosco da nije pobjedio u svakom sporu ali uz velike žrtve i napore. Ovdje treba zahvaliti Bogu i dobrim ljudima koji su stručno, ali potiho pomagali i savjetovali salezijance što i kako treba postupati. Mnogi su puno riskirali da bi sve ovo uspjelo. Nek ih Bog sve blagoslovi.
Igor i Krešo
Nema komentara:
Objavi komentar