Dragi naši!
Prije mjesec i nešto malo dana, točnije 08.09., Igor i ja smo upoznali jednog izvanrednog mladića. On je prijatelj našeg dragog prijatelja i svećenika don Ivana Stojanovića. Njegovo ime je Paul Donnibe i ovo je priča o njemu...priča o tome kako je Krist ušao u njegovo srce...
Još od trenutka njegova začeća Bog je za Paula imao poseban plan. 05.11.1980. godine bio je veliki dan za njegovu obitelj... te srijede rodio se još jedan afrički sin prvorođenac. Paul je odrastao u tradicionalnoj afričkoj obitelji i na takav način je i odgojen, kulturološki i religijski. Rodio se i odrastao u gradu Sunyaniu koji se nalazi u Brong-Ahafo pokrajini i pripadnik je plemena Daagaba koje nastanjava sjeverni dio države, a radi suše dolaze u južnije krajeve tražiti posao da prehrane obitelj. Tako je bilo i sa Paulovom obitelji, zato je rođen u Sunyaniu, gdje uglavnom sjeverna plemena rade kao “kmetovi” na zemlji drugih plemena.
Biti odgojen u tradicionalnoj afričkoj religiji znači vjerovati u duhove svojih predaka i preko njih komunicirati sa višim silama. Ovdje ljudi žive uvijek u velikom strahu od vještica, vračeva, duhovnih sila i slično, prinose žrtve kako bi umirili te jače snage da ih ne diraju, ne kažnjavaju i ne uništavaju. Poligamija je ovdje najnormalnija stvar tako da Paul ima svoju majku i pomajku, dakle, otac ima dvije žene koje su ravnopravne i nemaju problema s dijeljenjem jednog muškarca. Paulova obitelj je brojna i vrlo siromašna. Uz već navedene članove, Paul ima sestru i brata od iste majke te polusestru i polubrata od pomajke. Njegovo odrastanje bilo je vrlo teško jer su mu roditelji jedva uspijevali platiti osnovne troškove za školovanje. Kako obitelj živi samo od poljoprivrede, Paulovim roditeljima bilo je teško prehraniti petero male djece, te su nerijetko morali prodavati koze da bi Paulu mogli platili školovanje.
Prekretnica u njegovom životu desila se 1992. godine kada su u Ganu došli prvi salezijanski misionari među kojima je bio i naš don Stojanović. Te godine Paul je išao u četvrti razred osnovne škole. Upoznao se s don Stojanovićem koji mu je počeo prenositi Božju riječ. Don Ivan je jako zavolio malenog dječaka i odlučio mu je pomoći da završi školu, pomagavši ga financijski. Kako su dani odmicali, tako je malenoga Paula sve više privlačio odlazak u crkvu, molitva, prisustvo na misi i slušanje Božje riječi. Malo po malo u njegovom srcu zaživio je naš Gospodin i Paul je te godine odlučio postati svećenikom. Svoju nakanu podijelio je sa don Ivanom i on ga je svaki dan ohrabrivao u njegovoj odluci. Njegovi mu roditelji nisu branili da ide u crkvu. Nedjeljom kao i svakim drugim danom radilo se u polju, no Paul je ta polja zamijenio “poljanama zelenim” gdje mu je Gospodin davao odmora. Paul je svake nedjelje redovito odlazio na Svetu Misu, no roditelji su mu rekli: „ako ideš u crkvu za tebe nedjeljom nema jela jer odbijaš raditi s nama u polju“, tako da je Paul objedovao u crkvi. Kako je vrijeme prolazilo, tako je Paul postajao sve više duhovno zreliji i ispunjeniji. Osnovnu školu završio je 1994. godine, ovdje moram napomenuti da u Gani osnovna škola traje šest godina. Nakon toga upisuje trogodišnju nižu srednju školu, a po završetku iste, višu srednju školu i u to vrijeme stanuje u misijskoj kući (župnoj kući) te se 2000. godine upisuje na fakultet za učitelja kojeg uspješno završava 2005. godine. Don Ivan je u Paulovom školovanju odigrao veliku ulogu, jer bez njegove financijske pomoći Paul ne bi mogao završiti škole i postati učiteljem.
Kao što sam napomenuo, Paul je prvorođenac. U tradicionalnoj afričkoj obitelji to znači da prorođenac mora nastaviti lozu, tako da je za obitelj bio veliki šok kada im je Paul rekao da je odlučio poći za svećenika. Naime, prvorođencima se čak i brani da idu za svećenike, jer onda se nema tko brinuti za obitelj i ne mogu nastaviti i proširiti obiteljsko stablo. No, s vremenom se prašina slegla i njegovi su mu roditelji dali blagoslov. Osim što je Krist zaživio u Paulovom srcu, preko njega zaživio je i u srcima njegove braće i sestara, tako da su oni danas svi katolici. Jedino majka i otac nisu prihvatili kršćanstvo. S Paulom smo se susreli drugi put prije 15-tak dana i proveli ugodnih dva sata razgovarajući. Razlog našeg ponovnog susreta bio je tužan. Prije mjesec i pol dana (kada smo ga upoznali), Paul je odlazio iz Gane u Zambiju na jednogodišnji novincijat, no iznenadna očeva smrt natjerala ga je da se vrati u rodni kraj. Kroz razgovor smo saznali da se njegov otac prije same smrti htio krstiti, ali nažalost nije uspio jer nije bilo svećenika. No, vjerujem da je Dobar Pastir prepoznao svoju izgubljenu ovčicu i da ju je vratio u svoje stado.
Igor i ja smo jako sretni što smo se još jednom uspjeli vidjeti s Paulom, jer je on jedna prekrasna i predobra osoba. Ovdje bih malo zastao....Paul je u teškoj financijskoj situaciji, pogotovo sada nakon očeve smrti. Pred njim su još godine i godine školovanja prije nego što postane svećenikom i potrebna mu je svaka pa i najmanja pomoć. Do sada, zahvaljujući dobrim ljudima iz Hrvatske, koji su preko don Ivana pomagali Paula i mogobrojene druge neznane nam dječake i djevojčice, Paul je uspio svladati sve prepreke koje su mu stajale na putu prema svećeništvu. Zahvaljujemo ovim putem svim dobrotvorima koji i dalje pomažu Paula i ohrabrujemo ih neka nastave i dovedu do kraja dobro djelo koje su započeli. Naš Isus je rekao: „Što god učiniste jednomu od ovih najmanjih, meni učiniste.“ Pozivamao i druge sponzore da se uključe u akciju pomaganja misijama i misionarima. Nije mala stvar od nevjernika postati vjernik i od poganske i poligamisjske obitelji dobiti svećenika. Vidi se da je Paul dobar materijal i pravi apostol. Doveo je svu svoju braću i sestre k Isusu. S ovom porukom završio bih ovu priču, mislim da je i više nego jasna.
Božji blagoslov neka prati sve koji pomažu siromašne crne prijatelje...i zapamtite...DOBRO JE ČINITI DOBRO....
Igor i Krešo
Nema komentara:
Objavi komentar