Sijem žito, raste grahorica...udaje se mlada djevojčica...Došlo vrijeme da se momci žene ...stiglo doba da se ljubav proba....ne, nismo u Hrvatskoj...da, na svadbi smo, ali afričkoj :))))
Pretprošle smo subote po prvi puta (nadam se ne i zadnji) prisustvovali afričkoj svadbi. Bio je to stvarno jedan zanimljiv događaj. No, prije nego krenem s opisivanjem moram napisati kako smo se uopće tamo našli. Naime, naš prijatelj Wisdom nas je pozvao na vjenčanje svog dobrog prijatelja Christophera, a nama nije trebalo ni trenutka da razmislimo da li se pozivu odazvati ili ne. Tako smo se u subotu lijepo spremili, odjenuli friško ispeglane košuljice i hlače te se Wisdomom i kolegama volonterima iz Njemačke uputili u Blessed Clementina Catholic Church. Za ovu priliku smo uzeli taksi, tako da nas je taksista dovezao ravno pred sami ulaz crkve. Osjećali smo se kao filmske zvijezde na crvenom tepihu jer se stalno vozimo tro-troem, pa je ovo bila i više nego ugodna vožnja. Crkva je stvarno lijepa, ima poseban ugođaj. Misa je trebala početi u 11 sati, ali u Africi se nikada nikome ne žuri i svi uvijek imaju vremena, tako da je počela s 40-tak minuta zakašnjenja. Unatoč činjenici da je ceremonija kasnila, na početku mise crkva je bila poluprazna, no kako je obred tekao tako se i crkva polako punila. Tako je to ovdje, nikome se nigdje ne žuri i uvijek svi stignu na vrijeme (po afričkom pojmu vremena). Obred je stvarno bio nešto posebno, od zbora koji je prekrasno pjevao, veselih uzvanika koji su koristili svaki trenutak kada je zbor pjevao kako bi mogi plesati, svećenika čija je propovjed bila tako nadahnuta Duhom Svetim do mladenaca koji su stvarno blistali od sreće toga dana. Ipak je to njihov dan, dan kada pred Bogom postaju jedno tijelo. Jako je lijepo kada cijela svadba usred mise pleše, pjeva i veseli se sjedinjenju dvoje mladih ljudi. Kad smo kod tog plesa, stvarno nije bitno tko koliko ima godina jer svi ali baš svi plešu, pjevaju, skaču i viču...od najmalđih do najstarijih. Sama je misa trajala tri sata, ali je vrijeme tako brzo prošlo i stvarno smo se lijepo osjećali (barem Igor i ja...Nijemci baš nisu previše oduševljeni dugosatnim misama). Nakon ceremonije slavlje se nastavilo u holu Don Bosco Technical Institutea. Jedan prizor nakon mise bio je jako zanimljiv, naime od crkve do naše škole ima 15-tak minuta hoda, pa se hvatao svaki auto za prijevoz. Tako se u tovarnom prostoru jednog pick-upa vozilo dvanaestak ljudi, žena i muškaraca....presmiješno...Sada dolazi drugi dio koji bi (barem po našim običajima) trebao biti puno veseliji, sa puno plesa, muzike, zabave, hrane i pića...i naravno derneka do ranih jutarnjih sati. No, ovdje to nije tako...mladenci su došli...zasjeli na svoj tron, otvorio se šampanjac, nazdravilo se, pa se malo plesalo...ali mladenci nisu otvorili ples. Igor i ja još nismo ni pošteno sjeli, a već su se oko nas skupile majke sa malenom dječicom, tako da smo nas dvojica jedno vrijeme bili babysitteri i baš smo u tome uživali. Nakon toga je uslijedio svečani ručak – riža, riba, banku i njihovi ljuti umaci. Sva se hrana nalazi na jednom velikom stolu, pa ljudi čekaju i po dvadeset minuta u velikom redu kako bi barem malo prizalogajili. Nije to klasični švedski stol, jer te za tim stolom poslužuju, pa ćemo ga nazvati afrički stol. Ovdje moram napomenuti kako nismo dobili pribor za jelo, pa smo jeli prstima kao i većina uzvanika. Naime, velika većina jede prstima jer se tako jede loklana hrana. Baš je čudno jesti rižu na taj način, ajde ribu još možeš, ali na rižu sa umakom treba se priviknuti. Velika torta ne pet katova plijenila je moju pozornost i cijelo sam vrijeme razmišljao kakvog je okusa, jer otkada sam otišao nisam probao pravi kolač s kremom...samo biskvitne "torte" kada je nekom rođendan i onaj složenac od voća i pudinga koji mi je sa toliko ljubavi spremio Igor za moj rođendan. Malo sam se razočarao kad torta uopće nije bila razrezana, a kamoli konzumirana....Cijelo slavlje trajalo je nekih dva i pol sata!!! Igor i ja smo se u čudu pogledali kada su mladenci krenuli kući...a gdje je cjelonoćno lumpovanje i ludovanje??? No, valjda je tu takav običaj i kada smo Wisdoma pitali zašto je to tako, dobili smo potvrdan odgovor. Sve u svemu bilo je jako lijepo, malo smo vidjeli kako izgleda gansko vjenčanje, ali ipak nema meni vjenčanja bez kombinacije naših slavonskih i dalmatinskih pjesama...bez tamburica i mandolina. Eto, udali su afričku Tenu i nisu doveli tamburaše...a meni samo ostaje sjećanje na svadbe iz Lijepe Naše...
Bog s vama do sljedećeg posta!!
Igor i Krešo
Nema komentara:
Objavi komentar