U trodnevnom isčekivanju da se pojavi voda i struja, odlučili smo u zadnji radni dan u tjednu zaputiti se na mali izlet u mjesto Hohoe, gdje se nalaze najviši vodopadi u zapadnoj Africi. Iskreno, taj izlet smo planirali za uskršnje praznike, ali kako sam malo prije napomenuo nismo imali ni vode ni struje tri dana, što ovdje nije nikakvo čudo. Ovdje temperature dosežu i do 60*C na direknom suncu, a vlaga zna biti i preko 80%, jednostavno kao da ste u ekspres loncu. Ovo govorim zato jer ako nemate vode da se otuširate svaki mogući slobodni trenutak, postanete neugodni za okolinu. Struja je posebna priča, ona nestaje baš skoro svaki dan. Ako nestane tijekom nastave prebaci se na generator, ali generator je upaljen dok nastava ne završi, a onda se gasi. Život bez struje za nas obrunije (bijelce) ponekad zna biti malo kompliciran. Ovdje tijekom cijele godine mrak padne oko 18:00 i traje do 06:00. Poslije molitve se možemo malo podružiti sa dečkima iz hostela, ali ni oni nemaju puno vremena za druženje jer moraju puno učiti. Nema struje, nema ni laptopa, ni svjetla, ni hladne vode u frižideru....ma bude malo čudno, ali čovjek se navikne. Sada kada sam objasnio razlog zašto smo odlučili krenuti na prijevremeni izlet, da nastavim sa pričom. Našem je prijatelju Matthiasu (volonteru) došla sestra iz Njemačke u posjetu, te su oni odlučili za taj vikend posjetiti Wli vodopade. Kako mi nismo imali što raditi iz gore navedenih razloga, odlučili smo se zaputiti sa njima. Na putu nam se pridružila i naša prijateljica Nora (njemačka volonterka). Tro-tro za Hohoe (hvala Bogu) išao je sa autobusne stanice odmah pokraj našega D.B. centra tako da nismo morali presjedati. Naravno, kada smo sjeli u tro-tro morali smo čekati nekih sat vremena da se svi smjeste i da natrpaju svu živad i stvari u i na njega. Put do grada Hohoe-a trajao je oko četiri sata. Vjerujte vrlo zanimljivih i dinamičnih četiri sata. Ovdje kao što smo ranije pisali skoro svi auti su totalno neispravni i samo dragi Bog zna kako oni prolaze na tehničkom pregledu, bar ne bi prošli ni na jednom europskom. Uglavnom, mrak je pao nedugo nakon što smo krenuli, a po ganskim cestama se nikako nije dobro voziti po mraku. Zašto? Zato jer imate osjećaj kao da se vozite Vukovarom i to Trpinjskom cestom 1991. Rupa na rupi, svako malo fali ceste, naravno nikakvog osvjetljenja osim onoga na autu, he-he ako vam rade svjetla na autu...Naravno da je tro-tro u kojem smo se vozili bio totalno neispravan...radila su mu samo poziciona svjetla, a vozač je pogodio skoro svaku rupu, grabu, pukotinu te pritom nije uopće skidao nogu sa gasa. Letjeli smo po cijelom tro-trou. Molili smo Boga da se negdje ne zabije ili da ne pukne neki dio auta jer bi morali možda i noćiti negdje uz cestu. Kako bi doživljaj bio potpun, počela je lijevati kiša ko iz kabla i to ne bi uopće ništa čudno bilo da je tro-tro imao brisače...mrak, kiša pljušti, ne vidi se ni metar u daljinu, a vozač i dalje ne skida nogu sa gasa... Sve u svemu nakon četiri sata došli smo u grad Hohoe. Tamo smo odmah potražili taxi za hostel koji se nalazi pokraj vodopada. Taksista nam je rekao da se upravo vratio od tamo i da nema slobodnih soba. Predložio nam je da otiđemo u jedan drugi hostel kojih kilometar dalje. Potrpali smo stvari u taxi, naravno malo se natezali za cijenu i zaputili se prema hostelu. Put je trajo nekih 45min po nevjerojatnom šumskom putu. Doslovno kao da su mjesecima granatirali tu cestu. Kada smo došli u hostel (bila je to obiteljska kuća sa dodatnim sobama za goste i velikom terasom) svo osoblje (njih četvero) nas je dočekalo pred kućom i krenulo usluživati (bilo mi je sve to malo smiješno). Uzeli smo sobu i zaputili se na terasu odabrati večeru jer smo bili mrtvi gladni. Nakon fine večere i hladne pivice otišli smo u svoje sobe jer ujutro se trebalo rano krenuti. Poslije doručka uzeli smo svoje stvari i zaputili se do hostela koji smo imali u prvom planu. Kada smo ušli u dvorište nismo mogli vjerovati koliko je sve bilo lijepo uređeno i složeno, ma stvarno nešto predivno. Tu smo ostavili svoje stvari, dogovorili se za ručak i zaputili se prema vodopadima. Na ulazu naravno morate platiti pojedinačnu kartu, kao i vodiča. Kada smo sve obavili, malo smo pričekali vodiča i krenuli u razgledavanje još jednog ganskog bisera. Put je vodio kroz šumu, ali onu tropsku. Sva stabla su se visoko uzdizala te nekako čudesno svijala. Krošnje su kao kosa bile isprepletene lijanama, toliko puno paprati, raznolikog bilja, cvijeća, ma stvarno odmor za oči i dušu. Putem smo susreli malu djecu koja su nosila na glavi tek oprano rublje sa rijeke. He-he morao sam i ja probati, naravno nije mi išlo, bar ne dok hodam. Tada smo došli do te rijeke koja teče kroz šumu i vidjeli kako se pere bez perilice. Putem se moglo uočiti puno insekata, stonoga, raznih buba i predivnih leptira. Jako me obradovalo kada nam je vodič pokazao drvo kave, tu smo Krešo i ja obrali svaki po šaku zrnja pa ih probali jesti, da znate i nije baš turbo fino... Uglavnom kada smo krenuli, rekli smo vodiču da nam pokaže svo jestivo bilje, a pogotovo sjemenke u šumi. Vodič nam je stalno sakupljao sa poda razno sjemenje i davao nam da jedemo. Većina tih sjemenki je bila stvarno odlična i jako ukusna. Nakon manje od sat vremena hoda stigli smo do prvog vodopada. Nevjerojatni prizor kada voda pada sa nekih sto metara i razbija se na površini jezera. Bilo je toliko prelijepo i toliko neodoljivo da sam odmah spustio stvari, skinuo majicu, i zatrčao se pod slap. Znate ono kad ne možete nekome opisati kakav je to ugođaj dok to sami ne probate, tako ni ja vama ne mogu opisati kako je to kada ti deseci tisuće litara padaju na glavu sa stotinjak metara. Toliko dobra masaža glave, a pogotovo leđa, ali na trenutke vas zapljusne tolika količina vode da imate osjećaj kao da vas je netko udario nekim malim bićem po leđima. Ta igra je dobra sve dok ti se sa litice ne odvali neki kamen ili stijena, he-he onda igra prestaje. Ali kada bih stalno mislio i sumnjao što mi se može u životu dogoditi, vjerujte da vam onda ne bih ovo ni pisao jer ne bih ni bio u Africi. Imamo mi Oca na nebesima koji nas čuva i znamo da nam se ne može ništa dogoditi bez Njegovog dopuštenja.
Kada sam se okupao, osvježio i naskakao, zaputili smo se prema vrhu planine na kojem je drugi vodopad. Taj drugi vodopad je ustvari prvi ako se gledo odozgo. Kada smo krenuli vodič nam je podjelio bambusove štapove za lakše penjanje i šetnja je započela. Hodali smo malo više od sat vremena do vrha kroz pravu džunglu. Po putu smo nastavili jesti raznoliko sjemenje, od kojeg nam se najviše svidjelo jedno sjeme nekog čudnog drveta. Kada se otvori kora, unutra se nalaze tri sjemenke obložene nekakvim slatkim želeom. To je toliko fino i može se cuclati sljedećih 20 minuta, a da i dalje ima taj slatkasti okus. Najsmješnije je kada poslije te sjemenke probate piti vodu, ona je toliko slatka kao da ima kilu šećera u njoj. Po putu prema vrhu planine naišli smo na malu kućicu koju je sagradio prvi doseljenik u to područje. Iznad kućice je bilo ogromno drvo manga (koje nažalost nije bilo još zrelo, tako da nismo ništa klopali). Nakon sat vremena kupanja u znoju došli smo do vrha i do drugog (to jest prvog i višeg) vodopada. Da samo to vidite zaplakali bi od sreće. Odmah smo proslavili Boga jer samo On može stvoriti nešto toliko lijepo. Vjerujte da sve fotografije prirode, koje smo stavili na blog, da to nije ni obris onoga kako je to u živo. Uglavnom vodopad je puno manji nego onaj donji ali ovaj vodopad okružuju predivne stijene, rajska vegetacija, sve je nekako posebno, nekako čudesno. He-he možda je nama bilo čudesno poslije svog onog šumskog sjemenja. Kada smo došli u tu malu oazu, susreli smo oko desetak (bijelih) djevojaka koje su se tamo kupale, svi smo se lijepo pozdravili i odmah poskakali u vodu i zatrčali se pod slap. Pod nogama je bio krupni pijesak,a oko njih male ribice, dok su zrak ispunjavale sitne kapljice vode. Pod slapom naravno kapljice su bile malo veće. Nakon skakanja i plesanja pod slapom penjali smo se po stijenama na kojima smo uživali u najljepšoj (vodenoj) prirodnoj masaži. Sve je bilo toliko predivno da nismo htjeli otići od tamo......... Adame, Evo ma što ste pali, pa moglo nam je ovako stalno biti! Nakon kupanca, vodene masaže i izležavanja, smjer putovanja smo okrenuli u pravac od kuda smo došli. Ovdje nije bilo nekog presvlačenja i sušenja nego smo se onako mokri zaputili nazad, ovdje je toliko vruće da za to nema potrebe. Put je uvjek teži kada se spuštate sa planine nego kada se penjete na nju. Ja sam (pametnjaković) na nogama imao sandale (umjesto tenisica), koje su bile toliko mokre da su mi noge cijelo vrijeme bježale iz njih van. Nakon trećeg, četvrtog puta što sam se poskliznuo, pao i skoro izvrnuo zglob skinuo sam sandale i onako hobitski se zaputio prema dolje. Put je toliko postao lakši i više nije bilo sklizanja ni padanja. Po putu smo nastavili jesti sjemenje i razgovarali sa vodičem o raznim običajima iz njegovog kraja.
Kada smo se spustili sa planine do prvog vodopada, okrijepili smo se sokom kojega su prodavali u šumi. Lokalni ljudi napunili su košaru punu sokova i stavili je u potok, te ih prodavali. Nakon utažene žeđi Krešo i ja smo odmah otrčali pod taj veliki slap ne bili se ponovo osvježili izvana. Naši prijatelji Nijemci nikako se nisu htjeli kupati, vjerujte, nikako to nismo mogli shvatiti. Da li ih je bilo nečega strah ili nešto stvarno ne znamo, ali da hodaš sat i to po najvećem suncu, znojan si toliko da si doslovno sav mokar i onda te čeka najljepši prirodni tuš, a ti ga ne iskoristiš...?... ali svatko zna svoje. Poslije kupanja popili smo još po piće sa našim vodičem, koji je moram reći bio jedna stvarno zanimljiva osoba. Pitao nas je kada ćemo se ponovo vratiti da sljedeći put idemo na sami vrh planine gdje on ima kuću, u kojoj bi mogli prenoćiti. Rekli smo mu ako sljedeći put idemo gore da sa sobom vodimo kozu i ražanj. Malo smo se nasmijali, popričali, razmjenili brojeve i zaputili prema našem motelu u kojem smo ostavili stvari i u kojem nas je čekao kasni ručak. Do motela imali smo nekih sat vremena hoda kroz predivnu šumu kroz koju smo Krešo i ja bosi cupkali kao Frodo i Sam, slikajući, razgledavajući, najviše od svega čudili se toj predivnoj vegetaciji. Kako se samo ta drva mogu tako savijati, raditi lukove iznad puta, kako je sve razbacano, a opet ima nekoga reda, kako se sunce čudesno probija kroz sve te krošnje, jednostavno čovjek zastade i zahvali Bogu na toj ljepoti. Dok smo se mi odali laganom koraku naši prijatelji Nijemci su odzujali na tuširanje do motela. Po izlasku iz šume čekali su nas mali štandovi na kojima su se prodavale razne rukotvorine. Tu je bilo svega...od malih narukvica, ogrlica, pa sve do velikih drvenih životinja. Stvarno predivno kada vidite što ljudske ruke mogu sve napraviti. Tu smo kupili neke sitnice za naše najmilije u Domovini i zaputili se u motel. Čim smo stigli odmah je palo tuširanje te tako osvježeni sjeli smo za stol ispred kuće, jer ručak je već bio gotov. Taj mali motel je u vlasništvu bračnog para iz Njemačke, koji su otvorili taj motel i sada ovdje uživaju u svojoj mirovini. Ujutro, prije odlaska na slapove, smo na brzinu naručili što ćemo jesti tako da baš i nisam gledao što naručujem. Kada su nam ručak donjeli na stol nisam mogao vjerovati; Krešo je dobio pire krumpir sa faširanim mesom, a ja neku piletinu sa ananasom. Ne kažem da moja klopa nije bila fina, ali gdje je on vidio na meniju pire krumpir sa faširanim mesom? Nakon što sam mislio da nitko ne primjećuje da mi potajno cure sline, moj prijatelj mi je dao pola svojega pirea i faširano meso, a sebi uzeo pola moje piletine sa ananasom. Kako je to bilo fino! Eto tako to rade prijatelji! Nakon klope poigrali smo se malo sa brbljivom papigom koju drže kao ljubimca u jednom velikom kavezu posred dvorišta. Poslije kasnog ručka trebalo se dogovoriti da li želimo ostati još jedan dan. Krešo i ja smo pristali da ostanemo, ali samo po uvjetom da ne idemo odmah poslije doručka kući, nego da odemo još jednom na kupanje, a možda i još jednom na planinu. Nijemci (koji se nisu ni danas kupali, a ne bi se ni sutra kupali) su rekli da bi oni ostali, ali da idemo odmah u rano jutro. Naravno nismo se nikako oko toga mogli složili, jer mi sigurno nemamo novaca da platimo noćenje, večeru i ujutro doručak, a da u ničemu ne uživamo. Provesti tamo noć i platiti za to, a u Ashaimanu na sve to čeka besplatno. Tako da smo se svi izjasnili tko što misli i došli do zaključka da je najbolje spakirati stvari i zaputiti se nazad kući. Put kući je bio istoga sadržaja kao put do ovdje samo je sve malo duže trajalo. Nakon četiri sata vožnje napokon smo se vratili našoj kući, u kojoj nas je dočekala struja, raspakirali smo stvari i uživali u subotnjoj večeri. Ovaj izlet bi vrlo rado voljeli ponoviti sa nekim od naših svećenika i braće koji su jako zainteresirani za to, ali vidjet ćemo kako će Bog dati. Eto, to je bio još jedan od bisera ove prelijepe Gane.
