četvrtak, 17. veljače 2011.

GANSKIM CESTAMA, PUTEVIMA, STAZAMA...





THE FELLOWSHIP OF THE ROAD

Nakon kratkih i brzih priprema družina se u ponedjeljak ujutro zaputila prema bespućima sjevera Gane. Družinu su sačinjavali Krešo, naš prijatelj Wisdom i ja jer ostali su odustali od putovanja. Putovanje je bilo popraćeno zadacima koje nam je don Ivan Stojanović dao da obavimo. Uglavnom nakon neispavanih dana i noći u kojima smo pripremali sve za Božić, kupujući i izrađivajući poklone za naše učenike, ljude u župi, pisali postove za blog i pakirali se za putovanje, napokon smo krenuli u našu malu avanturu! U 07.30 napustili smo DB centar, sijeli na tro-tro i zaputil se na glavnu busnu stanicu u Ashaimanu gdje smo uzeli bus za Accru. Kada smo napokon došli na autobusnu stanicu na kojoj smo trebali presjesti na bus za Sunyani, busa nije bilo. Raspitali smo se na nekom šalteru gdje su nam rekli da nam mogu prodati karte za autobus, ali da autobusa nema i da ne znaju kada će i da li će uopće doći. Probali smo potražiti po okolnim stanicama da li postoji bilo kakav drugi bus sa kojim bi mogli doći do Sunyanija. Hodajući uokolo prolazili smo kroz jedan dugačak slam koji je dijelila željeznička pruga. Ta pruga je bila kao neki hodnik pun ljudi, djeca su ukolo skakala totalno razodjevena, ljudi su nam mahali iz svojih tuš kabina koje se nalaze ispred kuća uz prugu (čovjek se tušira i s nama najnormalnije priča), svi jedni pred drugima vrše nuždu, za nas to je sve malo čudno, ali takav je život u slamu. Napokon smo došli na jednu stanicu gdje smo čekali da se pojavi nekakav prijevoz za Sunyani. Tu smo upoznali neke ljude koji su čekali od pet sati ujutro isti taj autobus. Nakon sat vremena uzaludnog čekanja primjetili smo da jedan tro-tro ide za grad Kumasi i da bi od tamo mogli uzeti neki drugi da dođemo do Sunyanija. Nabrzaka smo odlučili i sjeli u tro-tro zagrlivši svoje 70 litarske ruksake. Put do Kumasija je trajao nešto manje od pet sati po prelijepim ganskim cestama koje su pružale neopisiv užitak jednom putniku :))). Kada smo napokon stigli do Kumasija nismo iz prve mogli izaći iz tro-troa jer smo bili potpuno ukočeni i potrgani. Zamislite samo kada se naguraju dvadeset ljudi u mali volkswagen kombi sa svim svojim stvarima i ne pomaknu se satima. Najbolje je to što u svih pet sati vožnje vozač ne stane niti jedanput da se protegnu noge ili da se ode na WC! U gradu smo pronašli autobusnu stanicu na kojoj smo uzeli ponovno tro-tro i zaputili se u Sunyani. Da samo napomenem da je grad Sunyani glavni grad Brong - Ahafo regije i da je tu bila prva salezijanska misija! U grad smo stigli nakon tri sata drndanja, neopisivog znojenja i naravno ukočenosti. Nakon male tjelovježbe na stanici zaputili smo se prema Don Bosco centru. Uzeli smo odmah taxi jer do centra ima više od sat i pol hoda. U centru su nas svi svećenici i braća jako lijepo dočekali i odmah nas ponudili sa obilatom večerom. Tu smo se malo sa svima ispričali i nakon toga uputili u svoju sobu koju se nalazila u glavnoj salezijanskoj kući, otuširali se, pomolili te zaspali kako smo dotaknuli krevet. Tako bude večer, pa jutro - dan prvi!

OAZA MIRA

Drugi nam je dan osvanuo negdje oko 9 i 30. Nakon 12 sati spavanja ustali smo kao novorođeni ljudi. Naime, ovdje je klima nešto drugačija nego u Ashaimanu...hladnije je i nema komaraca, a ta kombinacija svježeg noćnog zraka i tišina (ništa vam ne zuji oko glave) idealna je za spavanje. Uslijedio je doručak, a poslije toga razgledavanje Don Bosco Vocational Technical Institutea. Sam Centar je udaljen kojih pola sata vožnje od Sunyania, a nalazi se u jednom malom mjestu imena Odumase. Smješten je na malenoj uzvisini i okružen je prekrasnom prirodom. Ono što je Igora i mene fasciniralo je veličina centra. Naime, njegova površina iznosi kilometar sa kilometar i deset puta je veći od našeg centra u Ashaimanu. „Turistički vodič“ bio je Wisdom koji poznaje svaki kutak centra jer je ovdje pohađao školu. Prvo smo obišli hostele u kojima su smješteni učenici. Osam većih kuća u kojima može biti smješteno do 16 učenika. Sve skupa, u hostelu je smješteno 120 učenika. Malo smo porazgovarli sa nekolicinom učenika koji su ovdje ostali preko praznika te krenuli u obilazak sportskih terena. Dva nogometna igrališta te košarkaško i odbojkaško igralište raspoređeni su po savršenom redu i smislu. Uz odbojkaško igralište nalazi se zgrada s glavnim holom u kojem se ujutro okupljaju učenici i profesori prije početka nastave, a podalje toga smještena je sama škola. Škola je arhitektonski jako zanimljivo osmišljena. Kada uđete kroz glavna vrata, prvo što ugledate je prekrasno uređen vrt, a u sredini se nalazi don Boscov kip sa dva dječaka. Zgrade u kojima se nalaze učionice povezane su u četverokut i okružuju vrt, a pročelja tih zgrada ukrašena su različitim Adinkra simbolima koji imaju svoje ime i objašnjenje. Nažalost nismo uspjeli provirti u učionice jer su bile zaključane, a Igora i mene je posebno zanimalo kako izgleda i kako je opremljena njihova učionica za informatiku. Nakon razgledavanja škole zaputili smo se u novincijat, a putem do zgrade novincijata vidjeli smo bungalove u kojima su smješteni volonteri i neki od profesora. Jako lijepo izgledaju ti bungalovi. U njima ima dvije do tri sobe, mala kuhinja te kupaonica i WC. Zgrada novincijata prozvana je po salezijanskom bratu Simonu Srugi. Ovdje se 17-ero mladića priprema za to da postanu budući svećenici ili pak salezijanska braća. Trojica dečki pokazali su nam kako izgleda unutrašnjost novincijata te nam objasnili čime se sve bave. Iznenadili smo se kada su nas odveli u podrum u kojem se nalazi radionica gdje izrađuju raspela, te raznorazne figure i kipove od gipsa. Kako je bilo vrijeme Božića, najviše je bilo figura za jaslice (tri kralja, kravice, ovčice, magarci, mali Isusek, Josip i Marija). No, još veće iznenađenje doživjeli smo u susjednoj prostoriji u kojoj ti vrijedni dečki uzgajaju gljive! Naime, piljevinu (koja je ostala u školskoj stolarskoj radionici) upotrebljavaju za uzgoj gljiva. Ona se miješa sa sporama i tako napravljena smjesa stavlja se u male prozirne vreće, svakog drugog dane te se vreće zalijevaju vodom i nakon mjesec dana iz tih vreća izniknu gljive! Puni dojmova ostavili smo dečke da uživaju i zaputili se u daljnje razgledavanje. Na red je došla don Boscova farma. Stanovnici te male farme ia- ia- o su koze, kokoši, purice i svinje. Tu se uzgaja 400 kokoši, stotinjak koza, 50-tak svinja i jedno 20-tak purica...ako naručite odmah, mlince dobijete gratis... Kako ne bih previše maštao o prefinoj klopi, krenimo dalje...

Popodne smo otišli posjetiti Boys Home kroz koji nas je proveo Fr. Pablo iz Argentine. To je kuća za dečke s ulice koji nemaju roditelja niti ikoga svoga te ovdje imaju osiguranu hranu i smještaj. Tu je smješteno 38 dječaka u dobi između 10 i 18 godina, a katkada (u hitnim lučajevima) mogu krov nad glavom dobiti i stariji dečki. Fr. Pablo se u zadnjih godinu i pol (koliko je u Gani) trudi da dečki dobiju ono najvažnije, a to je LJUBAV KOJU OVAJ SVIJET NE PREPOZNAJE...LJUBAV BESKRAJNU S KRIŽA NAMA PRUŽENU... Igor i ja smo popričali s jednim mladićem koji nam je ukratko ispričao kako ti dečki teško žive, kako se trude završiti škole uz neke sitne poslove koje rade kako bi mogli platiti školarinu. Tužne su njihove životne priče...zamislite si samo jedan primjer od more njih, kada majka umre od side, a otac ode s drugom ženom i zaboravi na svoje dijete te ga prepusti na milost i nemilost da se brine sam o sebi. Ovdje smo se zadržali jedno 40-tak minuta, a u međuvremenu nam se pridružio Francis Kuudery, dugogodišnji prijatelj don Stojanovića. Naime don Ivan nam je rekao da se javimo Francisu jer je on jedan pouzdan mladić koji će nas voditi po sjeveru Gane i poznaje sve ljude koje moramo posjetiti (stare don Ivanove prijatelje). Nakon što smo se pozdravili sa dečkima i sa Fr. Pablom, otišli smo malo razgledati Sunyani. Posjetili smo katedralu, upoznali biskupa, malo još prošetali, popili piće i vratili se u Centar gdje nas je čekala večera. Tako bude večer, pa jutro – dan drugi!

PRIJATELJI STARI, GDJE STE?

Osvanuo je još jedan od Boga darovan dan. Dan treći, dan u kojem smo s našim novim prijateljem Francisom pošli tražiti stare prijatelje don Stojanovića. U prvom smo dućanu kupili slatkiša za malenu dječicu, pa bi usput dijelili bonbone i uvesljavali najmanje, ali i starije koji su posebno bili sretni gledajući svoju djecu kako uživaju i kako su sretna zbog nekoliko bonbona u rukama. Prvo smo posjetili Paula Donkora koji je bio predsjednik crkve u vrijeme kada je don Ivan obavljao svoj pastoralni rad u Sunyaniju. Danas on i supruga imaju mali dućan mješovite robe. Malo smo popričali s njima, oboje su se sa sjetom prisjetili vremena kada je don Ivan bio tu, a jedno od neizbježnih pitanja (koje svako malo čujemo bilo od osoba koje znaju don Ivana, bilo od onih koji su samo čuli za velika djela njegova) glasilo je: „kada će se don Ivan vratiti u Ganu?“ Nakon razgovora ugodnoga uputili smo se do kuće Augustina Agyaponga koji se, da bi preharanio ženu i dvoje djece, bavi zidarstvom. Jako simpatična i jednostavna obitelj. Posebno su nas oduševila njihova djeca, Mary i Ivan (pitate se po kome je dobio ime..). Nije trebalo ni pet minuta da ih zavolimo, osvojili su nas dok si rekao bonbon :).... naravno, i njima samo podijelili spomenuti slatkiš, a kada su se nasitili došao je trenutak ludiranja...Igor i ja smo se naizmjence igrali s njih dvoje...prava uživancija kada vidite iskrene osmijehe na njihovim licima i kada osjetite da uživaju te da su im srca radosna. Nažalost, nismo se mogli previše zadržati jer smo morali ići dalje, pa smo se lijepo s njima pozdravili, prenijeli im pozdrave od don Ivana i blagoslovili Mary i Ivana. Sada ću vam ispričati priču o tri sestre – ne, to nije drama Antona Čehova, to je dirljiva priča o teškom životu jedne obitelji. Otac Peter bio je kateheta, no u kratkom roku on i supruga umiru i za sobom ostavljaju petero djece, dva sina i tri kćeri. Don Stojanović je dobro poznavao tri sestre Naomi, Abena Gyau i Augustinu. Posjetili smo najstariju sestru Augustinu koja je danas udata i ima troje male djece, no nažalost muž više ne živi sa njima. Njih četvero žive u trošnoj kući bez ikakvih prihoda. Teško je gledati tu malu djecu koja su tek na početku svoga života, nisu ni svjesna koliko će se morati truditi da prežive u tom surovom svijetu siromaštva. Da li će uspjeti upisati i završiti školu kako bi mogli jednoga dana imati kruh u rukama...pitam se. S osmjesima na licima i prikrivenom tugom u srcima, napustili smo njihov skromni dom. Svi ovi ljudi žive u Odumasiju...sljedeća stanica nam je bilo jedno selo 50 kilometara udaljeno od Odumasija. Francis je nazvao svog prijatelja taksistu, te smo nas trojica nakon višesatnog obilaženja konačno malo sjeli u ne tako udoban taksi. Naime, mnogi taksisti imaju dotrajale automobile koji su u lošem voznom stanju,tako da je naš vozač morao jako sporo voziti pogotovo kada smo napustili civilizaciju i našli se na prašnjavom makadamu usred prašume. Dok smo se tako vozili, Francis nas je upitao da li bi htijeli posjetiti njegovu obitelj, na što smo mi pristali. Odjednom je Francis rekao vozaču: stani tu kod sljedećeg drveta...Igor i ja smo se u čudu pogledali i pitali se gdje Francisova obitelj živi jer smo bili nasred puta, a sve što vidite je bush s obje strane ceste. No, ubrzo smo saznali da se kraj tog drva nalazi malena staza koja vodi do njihove kuće. Oni žive u selu imena Fawotirikosie. Značenje imena je vrlo zanimljivo. Naime, Francis nam je ispričao kako se u prošlosti Ashanti pleme iz okolice Kumasija često sukobljavalo sa drugim plemenima, jer su bili napadnuti. Učestali sukobi doveli su do toga da oni ljudi koji nisu htijeli sudjelovati u ratu odu potražiti novo mjesto gdje će živjeti. Našli su ga duboko u prašumi i tamo sagradili selo. To je mjesto gdje sakriješ (zakopaš) svoju glavu. Francisova obitelj je brojna i jako, jako simpatična. Francis, uz roditelje, ima tri sestre i dva brata. Žive u tri male, od blata i kravljeg izmeta, izgrađene kuće. Krovovi tih kuća prekriveni su palminim lišćem. Ovdje nema ni struje ni vode, po vodu se mora ići dva kilometra dalje u drugo selo. Koliko god to (za naše pojmove) grozno izgleda, bez osnovnih higijenskih uvjeta, struje i najosnovnije tekuće i pitke vode, to malo dvorište i taj mali dom odiše tolikom ljubavi i srećom. Bili su jako sretni što smo ih posjetili, jer rijetko imaju priliku ugostiti obrunije (bijelce). Ostalo nam je još bonbona, pa smo se svi zajedno zasladili. Malo smo popričali i poslikali se s njima i rekli da moramo krenuti u susjedno selo, jer imamo za posjetiti jednog katehetu tamo. Oni su nam rekli da nas nisu ni sa čime ponudili i da u povratku navratimo, jer će nam pripremiti hranu da se malo okrijepimo. Kad smo došli u Bofuokrom potražili smo katehetu Gabriela, koji tu službu obavlja još od vremena kada je don Ivan bio tu. Pokazao nam je malu župnu crkvu koju je don Stojanović dao sagraditi. Gabriel sa suprugom ima mali dućan i zajedno se trude prehraniti i odškolovati šestero djece. Porazgovarali samo malo sa njima, ponudili su nas (po njihovom običaju) vodom, prenijeli im don Ivanove pozdrave i krenuli na dogovoreni ručak kod Francisove obitelji. Tu smo doživjeli najkomičniju situaciju otkada smo u Gani. Naime, Francisova majka se ispričala da nije stigla ništa pripremiti jer nemaju vode ali da će nam dati nešto da ponesemo sa sobom. Igor i ja smo mislili da će nam dati neko voće ili povrće, no bili smo u krivu. Pazite sad ovo; Francisov tata je na dvorištu zgrabio pijetla, zavezao mu krila i noge i dao nam ga onako živoga u ruke! Jedva smo uspijeli se nekako kontrolirati da ne prasnemo u smijeh, jer ipak je to njihov poklon nama i trebamo ga sa dostojanstvom primiti i zahvaliti. Tako smo se mi lijepo zahvalili na poklonu, uzeli našeg kokota i stavili ga u taxi. Ova me situacija podsjetila na Isusovu prisbodobu o siromašnoj udovici. „Potom sjede nasuprot riznici te promatraše kako narod baca sitniš u riznicu. Mnogi bogataši bacahu mnogo. Dođe i neka siromašna udovica i baci dva novčića, to jest jedan kvadrant. Tada dozove svoje učenike i reče im: „Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svog suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.“ (Mk 12, 41-44). Ovi dragi ljudi su nama poklonili jedinog kokota kojeg su imali kako bi nam izrazili zahvalnost na posjeti i kako bi se mi osjećali dobrodošlima. U svem svojem siromaštvu, dali su nam najvrijedniju životinju koju su posjedovali. Sada si sigurno postavljate pitanje zašto smo onda uzeli jedinog im kokota....odgovor je vrlo jednostavan. Naime, ovdje je nepristojno odbiti bilo kakav poklon, jer bi onda time uvrijedili ljude koji su nam nešto poklonili. Ova naša dogodovština i Isusova prispodoba navodi me na razmišljanje o tome koliko mi u svakodnevnim situacijama dajemo sebe za druge. Nekada to može biti samo materijalna stvar, nekada je potreban samo jedan osmijeh ili lijepa riječ kako bi nekome pružili utjehu, uljepšali mu dan. Davanje sebe za drugoga i to bez ikakve naknade, najčišći je oblik ljubavi. Isus nam je dao zapovijed. Ona glasi: ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas! Vjerujem da svatko, tko je pokušao ili pokušava živjeti po ovoj zapovijedi, zna koliko samo treba žrtve i odricanja da bi se to postiglo. Koliko puta se nađem u situaciji da prigovaram kako mi je teško napraviti ovo ili ono za nekoga ili pak ako nešto napravim, kasnije to predbacujem toj osobi...no, treba se truditi...Mi sami nismo dovoljno jaki, slabi smo i grešni te dan za danom padamo na tom ispitu ljubavi. Sami ne možemo ništa, ali zato imamo silu, snagu i pomoć sa neba, a to je Duh Sveti. Duh tješitelj, hrabritelj, branitelj. Samo On može promijeniti naša kruta srca, samo On može učiniti nas boljima, suosjećajnijima. Dovoljno je samo otvoriti srce i pustiti da Isus zaživi u našim životima. No, da se vratim naišm domaćinima. Još smo malo ostali popričati sa njima, još jednom se zahvalili na daru i krenuli nazad u DB centar. Kokota smo imali sljedeći dan za ručak i stvarno je bio odličan! Kako danas nismo uspjeli obići još dvojicu don Ivanovih prijatelja, dogovorili smo sa Francisom da ćemo ih sutra posjetiti. Nakon stvarno zanimljivog dana zaspali smo u roku odmah! Tako bude večer, pa jutro – dan treći!

ČETVRTI DAN

Četvrto jutro nakon mise i doručka zaputili smo se u posjetu dvojci velikih prijatelja našeg don Ivana Stojanovića. Prvoga kojeg smo posjetili bio je podpoglavica Paul. Ovdje u Gani premda je demokracija na snazi i dalje vladaju poglavice. Poglavice imaju velika zemljišta koja su nasljedili od svojih obitelji te sa njima i dalje upravljaju kao i njihovi preci. Uglavnom, ako želite kupit komad zemlje to činite kod poglavice ili njegovih pomoćnika podpoglavica (predsjednik-ministri). Najzanimljivije je to što se poglavica ili podpoglavice ne bave samo podjelom-prodajom zemlje, nego i sa svim drugim socijalnim stvarima i problemima. Ovdje ne postoje psihijatri, bračni savjetnci, dječji pedagozi, nego sve to obavljaju poglavice i njegovi pomoćnici. Npr. vi i vaša žena imate problema u braku i ne možete ih razriješiti, imate možda neke svoje privatne probleme, probleme oko odgoja djece, imate možda koju kap zagorske krvi pa se tužite sa susjedom oko pedlja zemlje, uglavnom sve što vam padne na grbaču riješavate kod poglavice. Poglavice su, kao i podpoglavice, podosta imućni za njihove uvjete. Naravno neki su bogatiji neki malo manje, ali svi uglavnom žive ugodnim životom. Postoje par velikih poglavica u Gani kojima se bogatstvo mjeri u stotinama kilometara zemlje, na tisuće tisuća grla stoke i peradi, razno raznih plantaža, polja i raznih obrta. Jednostavno poglavica je ovdje u Gani druga osoba poslije Boga. Kada smo kod vjere objasnio bih da je mnogo poglavica prešlo na kršćanstvo i tako kada sretnete glavnog poglavicu u crkvi smijete ga pozdraviti, rukovati se s njime, popričati jer dok je pod Božjim krovom on je najobičniji čovjek kao i vi, ali kada izađe možete na to sve zaboraviti, ali doslovno. Kada ugovorite sastanak sa glavnim poglavicom u vezi rješavanja nekog vašeg problema dolazite u njegovu kuću na sastanak. Tada vas se pozove u posebnu sobu za primanje u kojoj sjedi poglavica i njegov prevoditelj. Vi nikako, ali nikako se ne smijete obraćati direkno poglavici (makar pričate isti jezik i prvi ste susjedi), osim ako vam on to ne dozvoli, nego sve govorite prevoditelju koji onda u najljepšem kontekstu to prenese poglavici koji sjedi ispred vas.

Eto, nešto malo o poglavicama, a sada da se vratimo na naše posjete. Kao što sam rekao prvo smo posjetili podpoglavicu Paula u njegovj kući, te smo mu donjeli na dar bocu finog viskija koju je poslao don Ivan. Poglavica se jako obradovao daru, a još više pozdravima njegovog jako dobrog prijatelja don Ivana Stojanovića. Svi zajedno smo sjeli u njegovu dnevnu sobu i razgovarali o počecima salezijanaca u ovim krajevima, a najviše o don Ivanu koji je za sve njih živi svetac. Don Ivan Stojanović bio je prvi župnik u njihovoj crkvi Marije Pomoćnice. Slušali smo još o raznim pothvatima koje je napravio za ljude te župe kao i priče o drugim ljudima i obiteljima koje žive u raznim okolnim selima. Razgovor je i dalje tekao o vjeri, Bogu, crkvi i potrebama ljudi toga kraja. Nakon dva sata ćakulanja podpoglavica je rekao da bi jako volio nastaviti ovaj razgovor i da obavezno, prije nego što otiđemo iz Sunyanija, moramo doći na večeru kod njega. Naravno da smo prihvatili taj poziv. Nekih pola sata hoda od njegove kuće živi gospodin Date, drugi jako dobri prijatelj don Ivana. Gospodin Date je već podosta star i ima velikih problema sa nogama tako da po cijele dane sjedi u jednoj stolici ispred svoje kuće. Kada nas je naš prijatelj Francis predstavio, gospodin Date se toliko obradovao kada je čuo da smo volonteri iz Hrvatske i da smo prijatelji don Ivana. Gospodinu smo predali jedan mali dar koji mu je poslao don Ivan te sjeli sa njim i porazgovarali. Gospodin Date je pričao o podvizima don Ivana i o svim stvarima koje je napravio za njega i zajednicu. Rekao je da je najveći dar kojega je don Ivan Stojanović dao ovim ljudima je Isus Krist, a onda on sam jer kada daš Isusa i sebe dao si sve! Kasnije nam je pokazao i bunar koji mu je don Ivan pomogao sagraditi i iz kojeg dan danas on i susjedi piju vodu. Nakon lijepog razgovora zaputili smo se malo u razgledavanje Odumasea (to je gradić iznad Sunyanija, to jest povezan sa njime). Kasnije smo se vratili u Don Bosco Centar na ručak (kokot od jučer) i nabacili jedan popodnevni beauty sleep. Toga dana oko 17.30 smo se sa svećenicima, braćom i sestrama zaputili kod biskupa na božićno-novogodišnji party. Biskup svake godine organizira zabavicu u svojoj kući od nekih dvjestotinjak ljudi. U dvorištu su bili lijepo raspoređeni natkriveni stolovi, za hranu i piće je bila zadužena neka catering firma, ma jednostavno sve je bilo kao po špagi. Na zabavi smo se malo mijenjali sa uzvanicima za mjesta od stola do stola i upoznavali sa raznim ljudima, razgovarali o raznim temama, mišljenjima, jednostavno finjak druženje. Od klope je bilo stvarno svega, večer je započela predobrim roštiljem, to jest ražnjićima od kozetine i čašom dobrog crnog vina. Zatim je bila fina juhica, a poslije nje pečena riba, kroketi, tjestenine, salate, he-he bar u našem slučaju, ali naravno da je bilo i svakojake druge hrane na meniju. Jedan mali pljusak je nakratko pokvario zabavu, ali nije pokvario raspoloženje uzvanika. Tijekom večeri nam je dano da izvlačimo brojeve iz jedne kutije jer smo kasnije te brojeve mijenjali za poklone. Krešo i ja smo dobili isti poklon samo sa drugim uzorkom, uglavnom to je bio materijal s afričkim motivima. Kada je sve završilo vratili smo se u DB centar, malo razmijenili mišljenja o zabavi i pošli na počinak.

Tako bude večer, pa jutro - dan četvrti!

ZADNJI DAN U GODINI

Na Silvestrovo smo praktički cijeli dan proveli u DB centru, odmarajući se, šetajući, spavajući, jednastavno bila je prava uživancija, ipak je to naš godišnji odmor. Za doček Nove godine nije bilo organizirano nikakvo veliko slavlje (kao što se to kod nas radi), nego se išlo na misu u crkvu Marije Pomoćnice te poslije toga mala zabava u salezijanskoj kući. Na novogodišnjoj misi kao i na svim afričkim misama jako se plesalo, pjevalo, uglavnom svi su ljudi došli započeti Novu godinu sa svojim Gospodinom. Prije mise Krešo i ja smo zamolili katehetu da kaže svećeniku koji je predvodio sveto misno slavlje, da u don Ivanovo ime pozdravi sve župljane, što je i učinio. Na kraju mise smo zamoljeni da dođemo ispred cijele crkve da nas svećenik predstavi cijeloj župi, te da uputi don Ivanove pozdrave. Iskreno, bili smo malo zbunjeni jer nismo ništa razumijeli o čemu svećenik priča iz razloga što im se obraćao na lokalnom jeziku. Nismo znali da li mi trebamo sada nešto reći kada on završi ili samo stajati i smiješiti se. Uglavnom u jednom trenutku cijela se crkva ispunila pljeskom kada je svećenik spomenuo don Ivanovo ime. Trebali ste samo vidjeti te osmijehe, tu radost koja je napunila crkvu dok je svećenik to pričao. Šta god da jer rekao sigurno je potaklo sva sjećanja u tim ljudima na don Ivana i sve stvari koje je on za njih učinio.

Poslije mise smo se pozdravili sa nekim ljudima koje smo tih dana upoznali, malo sa svima popričali te se zaputili nazad u DB centar. U salezijansku kuću su dosli dečki iz novicijata (oni koji se pripremaju da postanu svećenici ili salezijanska braća), svećenici, neki gosti, naravno naše malenkosti i otvorili novogodišnji šampanjac, te napali kolače i ostalo slatko što je bilo na stolovima.

Eto, tako bude večer, pa jutro - dan peti!

NA VEČERI KOD POGLAVICE

Šestoga jutra smo se dobro naspavali te zaputili u Sunyani kupiti karte za sutrašnji bus za Tamale. Naravno da karata nije bilo, kao nijednoga busa koji bi išao prema tome gradu. Jedna gospođa nam je rekla da sa jedne stanice polazi tro-tro sutra rano ujutro i da nam je to jedini prijevoz ako hoćemo sutra stići u Tamale. Toga dana smo još malo prozujali po Sunyaniju te se vratili u DB centar da se pripremimo za večeru sa podpoglavicom. Predvečer smo se ponovo zaputili u kuću kod podpoglavice. Tamo smo ponovo lijepo dočekani, samo što ovaj put nismo sjedili u dnevnoj sobi nego u vrtu iza kuće. Podpoglavica nas je ponudio sa ganskom pivom (STAR) te rekao da će ubrzo doći njegova najfinija hrana koju su priredili posebno za nas. Pivkana za stol je donjela njegova kćer, a hranu njegova supruga. Ne bi vjerovali, ali opet je na meniu bio fu-fu. Kasnije nam se pridružio i njegov brat koji je stigao dvadesetak minuta poslije nas. Najzanimljivije je bilo to što ni žena ni kćer, ne samo da nisu sjele s nama, nego se nisu nikom osim poglavice obratile. Jednostavno one su samo u tišini posluživale. Tijekom večere je stigao drugi podpoglavica i pridružio nam se u razgovoru. Ne bi vjerovali, ali smo imali čast razgovarati o privatnim problemima tog drugog podpoglavice. Čovjek se potužio na neke probleme sa ženom pa smo onda to skoro dva sata svi razglabali i davali mu (kršćanske) savjete. Moram reći da je bilo jako zanimljivo. Eto, nakon lijepe večere (jest da je bio fu-fu, ali do sada najbolji fu-fu) i zanimljivih razgovora zaputili smo se nazad u DB centar spremiti naše stvari i pripremiti se za sutrašnji put. Tu večer smo se pozdravili sa svim svećenicima i braćom te im se zahvalili na gostoprimstvu, kao i na lijepim trenucima koje smo proveli s njima.

Tako bude večer, pa jutro - dan šesti!

PUT ZA MOLE

Slijedeće smo se jutro ustali jako rano, uzeli naše stvari i zaputili se na stanicu s koje je polazio tro-tro za Tamale. Kada smo stigli na stanicu nismo mogli vjerovati da je tro-tro stvarno tamo i da ima mjesta u njemu, jer ovdje vam je sve zbrda-zdola, niti znate da li će neki prijevoz stvarno biti na mjestu gdje su vam jučer rekli, niti kada će krenut, jednostavno morate imati sreće ili pomoć odozgo. Nakon četiri sata vožnje došli smo u jedan grad u kojem smo presjeli na drugi tro-tro za Tamale. Tu smo potrošili oko sat vremena na presedanje, to jest čekanje da drugi kombi krene. Druga vožnja je potrajala oko nekakvih dva sata. Poslije skoro sedam sati puta stigli smo na glavnu autobusnu stanicu u Tamaleu. Tu smo si na ulici kupili nešto za pojest i užurbano tražili drugu busnu stanicu sa koje polazi autobus za Nacionalni park Mole. Nakon pola sata hoda po prepunim ulicama Tamalea stigli smo do toliko očekivane autobusne stanice. Tamo je bio totalni kuršlus. Nije se znalo tko pije, tko plaća, tko vozi ma jednostavno nevjerovatno. Tu su nam prodali karte za naš bus i rekli nam da ga čekamo dok ne dođe. Fora je bila u tome što ne postoji točno vrijeme kada autobus dolazi tako da se ne možete prošetati negdje, vidjeti nešto nego samo sjediti na stanici i svako malo trčati i gledati koji je vaš bus. Tu smo se sprijateljili sa jednom malom curicom (11 godina) koja za svoje školske praznike prodaje vodu na ulici, od jutra pa do navečer. To nije samo njezin slučaj nego i slučaj skoro svih njezinih vršnjaka. Uglavnom mnoga djeca vam ovdje odmah poslije nastave moraju ići na ulicu prodavati raznorazne stvari koji im njihovi roditelji daju. Jednostavno provode svo svoje slobodno vrijeme na ulici, zarađivajući za obitelj. Djevojčici smo kupili nekakve pogačice i grickalice koje je ona odmah podjelila sa svojim prijateljicama (prodavačicama) na ulici. Tu smo se nagledali raznih tužnih stvari, gdje djeca vrše nuždu nasred ulice, te nakon toga traže po smetlištu neki papir za obrisati se. Ostali klinci prebiru po toj hrpi smeća ne bi li našli nešto za igru, tko zna možda nešto i za pojesti, jednostavno ti se srce slama kada sve to gledaš, a ne možeš pomoći. Eto nakon 5 sati čekanja došao je i naš autobus. Brzo smo se svi potrpali u njega i zaputili na naše krajnje odredište. Put je trajao nekih tri i pol sata. Pola sata smo se vozili po glavnoj cesti i onda skrenuli na nekakav prašnjavi put po kojem smo se drndali sljedećih tri sata. Noć je polako već padala ali su se iz autobusa mogla vidjet prava afrička sela uz cestu. Najveća komedija je to kada padne mrak i kada se zgase svijetla u autobusu, svi jednostavno nestanu, nikoga ne vidite. Tijekom vožnje, u autobusu upoznali smo dvije volonterke iz Njemačke koje su također išle posjetiti nacionalni park. Kroz razgovor smo saznali da noćenje u parku košta nevjerovatnih 50 GHC (25€) za najjeftiniju dvokrevetnu sobu. Pitanje je da li bi bilo mjesta u tim jeftinijim sobama kada bi došli ili bi morali platiti i do 100 GHC za jednu noć. Nevjerovatno je kolike su stavili cijene samo radi turista. Iskreno smrznuli smo se kada smo to čuli, zato jer smo morali ostati dvije noći, a to bi značilo da ne bi imali više novaca za daljnje putovanje. Uglavnom tamo bus dolazi oko 21.00 navečer (kada smo i mi došli) i vraća se u četiri ujutro sljedećeg dana. Ako želite vidjeti park morate ostati dvije večeri. Tako da nam nije bilo baš svejedno i jedino što smo mogli napraviti je zamoliti našeg najboljeg prijatelja da malo uskoči i da nam pomogne u novonastaloj situaciji. Svi smo mu se lijepo pomolili i zatražili ga za malo čudo. Ne bi On bio On kada nebi održao svoju riječ koja kaže: "Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu koji kuca otvorit će se". I tako nam je bilo po našoj vjeri. Autobus se zaustavio na predzadnjoj stanici u nekom selu, te je vozač rekao da ćemo se tu zadržati nekakvih desetak minuta i da onda idemo direkno u hotel nacionalnog parka. Pred busom smo malo rastezali noge i dogovarali se kada su u taj tren prišla dvojca dečkiju koju su nas pitali da li znamo koliko košta samo jedna noć u hotelu nacionalnog parka, mi smo odgovorili da znamo i da je nevjerovatno preskupo. Pazite sada, dečki su nam se predstavili i rekli da su oni iz tog sela i da nam mogu ponudit spavanje za samo 5 GHC..... zamislite sa 50 na 5, ma može meni pričati šta god tko želi, ali je ne vjerujem u slučajnost, pogotovo ne ovaj put. S jedne strane smo poskočili od sreće i vidjeli brzi Božji odgovor, a sa druge strane smo bili malo skeptični oko toga. Jer ipak se nalazite u nekoj nedođiji, gdje je jedino noćno svjetlo mjesec, gdje ne poznate nikoga, gdje da i nestanete nitko vas ne bi mogao nikada naći. Jednostavno ti prođu svi on hoolivudski filmovi po glavi. Iskreno, nije bilo straha nego samo jedna mjera predostrožnosti, a sve u svemu dobro mi znamo tko nas štiti tako da smo se nabrzaka svi složili, čak i naše nove prijateljice Nijemice i svi zajedno uputili prema smještaju. Smjestili su nas u jednoj kućici od blata i kvadri. Ulaz je bio od kvadri, a ostatak kuće od blata. Kada smo vidjeli naš smještaj znali smo da će biti prava avatura. Nakon toga rekli smo da smo gladni i dečki su nas odveli u jednu drvenu kućicu u kojoj se prodavalo piće i hrana. Tamo smo sjeli, naručili si svako ponešto za pojesti i za popiti. Ja sam zatražio da bih popio pivu nakon ovog napornog dana, odjednom su me svi čudno pogledali, a „konobar“ mi je rekao da se ovdje ne prodaje piva. Toga trenutka sam malo bolje pogledao oko sebe i shvatio da smo došli u muslimansko selo. Večera je bila stvarno odlična i prejeftina kao i sok koji smo popili. Nakon večere smo se vratili u kuću u kojoj je bio jedan krevet koji smo ustupili damama, a mi dečki smo legli na pod. Prije spavanja naš domaćin Hassan (dečko ima 26 godina i profesor je u njihovom selu) nam je donio hamper vode da se možemo otuširati ispred kuće. Nakon tuširancije, svi smo se zajedno pomolili i otišli spavati. Minutu nakon što smo se umirili soba je oživjela. Sve je počelo šuškati i micati se. Upalili smo naše lampe i vidjeli hrpetinu žohara koji su maširali po našoj sobi. Iskreno i u Hrvatskoj imamo žohare, ali ne od 10 cm. Bilo je kao u romanima Alana Forda kada Bepa Joseph sa pištoljem ubija žohare, tako smo i mi navalili sa svime što nam je došlo pod ruku. Naravno da smo samo njih par uspijeli onesposobiti, dok su se ostali razbježali po sobi. Naš prijatelj Francis (ipak je dečko iz busha) je predložio da u kut sobe stavimo otvorenu vrečicu sa kruhom i nekim keksima koje smo imali i da će svi žohari ići na to tako da neće hodati po nama. Vjerujte tako je i bilo.

Tako bude večer, pa jutro - dan sedmi!

TRAGOM SLONOVA I KLANJE KOZA

Nakon zanimljive noći došlo je i jutro kada smo se svi zaputili u Nacionalni park Mole. Dečki su nam ponudili svoj prijevoz do parka. To je bio jedan motor na kojeg je bila pričvršćena neka prikolica na koju smo sjeli s našim stvarima. Opet scena iz Alana Forda kada Grunf sklepa neko prijevozno sredstvo za agente grupe TNT. Vožnja je trajala nekih 30 min. do glavnog ulaza u park. Nakon što smo na ulazu kupili karte zaputili smo se do glavne kuće od koje se polazilo na safari. Po putu smo naišli na cijelu familiju babuna, bilo ih je preko stotinu. Skakali su po cesti, bježali od nas, gledali nas zbunjeno, bilo je stvarno zanimljivo. Uglavnom u parku postoje dva termina za obilazak, jedan je u 06.30, a drugi u 15.30h. Čim smo došli glavni ranger (šumar-čuvar parka) nas je pitao da li ćemo odsjesti u njihovom hotelu ili smo si već našli smještaj. Mi smo odgovorili da smo našli smještaj u prvom selu do parka. Ranger je počeo odjednom izmišljati kako smo zakasnili na jutarnju smjenu i da ćemo morat ići sa popodnevnom grupom. Rekli smo mu da smo zakasnili manje od pet minuta i da je grupa još tu i da nije krenula. On je rekao da se nemamo što prepirati s njim i da se zna vrijeme pokreta. Umrli smo od smijeha, jer kada vas neki Afrikanac poziva na vrijeme to može značiti jedino da je u pitanju neka lova. Tako je i bilo, nije nas htio pustiti sa ovom grupom, a ne bi nas pustio ni sa sljedećom sve dok ne bi uzeli sobu u njihovom preskupom hotelu (drvenim kućicama). Dok su oni se nešto dogovarali i raspravljali sa nekim ljudima mi smo se lijepo zaputili s tom grupom na safari. Na početku safarija nam je naš vodič održao dvadesetminutno predavanje o parku, o sebi, o životinjama koje možemo susresti na safariju. Uglavnom, park je veličine Slovenije u kojem borave razne životinje od slonova kojih ima više od 600, krokodila, raznih vrsta majmuna, ptica, divljih svinja, antilopa, zmija, guštera i tko zna čega sve ne. Naš vodič nam je ispričao priču o sebi i kako je on čuvar tu više od trideset godina. Gospodin je bio stvarno podosta star, stariji i od tog parka, ali samo je jedna stvar bila starija od njega, a to je njegova puška, valjda mu je ostala još od kolonizatora. Nakon prezentacije smo se zaputili u obilazak. Napomenuo bih da takav park nije neki zoo u kojem platite ulaznicu i onda vidite sve što poželite. Ovdje vidite ono na što naiđete. U tri sata šetnje vidjeli smo antilope, ptice, majmune, krokodile i puno slonovskog izmeta. Slonove nažalost nismo vidjeli jer je sušna sezona i stalno se kreću gdje ima vode, ali smo ih zato uporno tražili. Ovo je bio naš prvi safari i nismo bili upućeni da sve to toliko košta. Jedan sat šetnje iznosi 3 GHC (10kn) po osobi. Uglavnom, ako želite vidjeti sve životinje trebali bi platiti vodiča bar za osam sati hoda svaki dan i tako tjedan dana, plus hotel, hrana i blablabla.

Eto, što smo vidjeli smo vidjeli, a ono što nismo budemo u Maksimiru kada se vratimo. Prije odlaska iz parka naše nove prijateljice su rekle da se one ne misle vraćati u onu kuću punu žohara, pauka, raznih buba i nametnika i da će radije platiti puno višu cijenu samo da spavaju bez toga svega i da se mogu normalno otuširati i otići normalno na wc. Tu smo se pozdravili s njima i zaputili se nazad u selo. Kako je bilo još jutro, negdje oko 11.00 sati razmišljali smo prvo šta ćemo pojesti i šta ćemo raditi ostatak dana. Meni je pala jedna nadasve zanimljiva ideja da kupimo kozu pa da ju svi zajedno pripremimo i poklopamo za ručak. Svi su se složili oko toga, tako da smo im dali novac (samo 10€) da ju kupe, a za to vrijeme mi ćemo prirediti sve što je potrebno. Za dva sata su nam donijeli jarića nešto mlađeg od dvije godine. Morali smo toliko dugo čekati, jer ovdje nitko ne drži svoje životinje u nikakvom toru, nitko ih ne veže, one jednostavno same lutaju po cijeli dan hraneći se, a navečer se same vrate kući. E sad, dok je taj čovjek našao u selu koja je njegova koza malo je potrajalo ali isplatilo se čekanje. Dečko koji je doveo kozu htio ju je odmah zaklati, ali sam rekao da bih ga molio da to meni ustupi, jer to nikada nisam napravio u životu. Imam neko iskustvo u klanju kokoši, zečeva ali nikada nisam zaklao kozu. Kozu sam jedino čistio sam svojim djedom, ali ju nikada nisam poslao na onaj svijet. Tu je malo nastala frka jer je rekao da je on musliman i da on mora zaklati kozu, ja sam mu odgovorio da sam ju ja kupio i da ja to želim napraviti, dečko je rekao da onda nema problema ako je to stvarno moja želja. Da sada ne ulazim u detalje oni su je držali, a ja sam to napravio. Iskreno nije mi se svidio sam čin (ne znam kojoj nomalnoj osobi se to može sviđati ili kamoli uživati u tome), ali da bi ju pojeli moramo ju prvo ubiti. Cijelo vrijeme sam gajio želju kako će ju dečki prirediti na svoj afrički način. Kada su nam objasnili kako oni to rade nismo mogli vjerovati (ne samo oni nego u cijeloj Gani i u dobrom dijelu Afrike),pa smo im rekli da će tako sve upropasti. Pazite sada, znači kada zakolju životinju onda ju onako sa dlakom i bez ikakvog čišćenja bace u vatru da se dlaka spali te ju onda razrežu na komade. Možete si zamisliti kako ta dlaka negdje smrdi kada se pali, kako ti komadi izgledaju kada se narežu. Kada sve to naprave onda te krvave komade bace u neki lonac i to sve kuhaju. Poslije po želji nabijete taj prokuhani komad mesa sa kožom na neki štap i palite na vatri da bi dobili pečeno meso. Rekoh ja njima...hmmmm dečki moji, tako se to ne radi. Onda su me tražili da im objasnim kako mi to radimo u Hrvatskoj, te nakon objašnjenja svi su rekli da bi htjeli probati na naš način. Zavezali mi kozlića pred ulazna vrata na gredu, ja uzeo svoj vrhunsko naoštreni kineski nož i krenuo skidati kožu. Odjednom oko nas su se počela skupljati djeca da vide šta se to radi (kod nas bi se djeca toga grozila, ali ovoj je to bilo toliko zanimljivo), nakon toga počeli su dolaziti seljani, jedan za drugim, jer počelo se pričati da tamo neki obruni (bijelac) priprema kozu na neki čudan način. Za 15-20 minuta skupilo se cijelo selo. Svi su morali vidjeti što se to dešava. Možete si samo zamisliti kakva je to senzacija kada dođu neki bijelci u neko afričko selo i pripremaju kozu na način na koji oni nisu nikada vidjeli. Svi koji su dolazili nisu se zadržavali duže od pet minuta zato što to nije po njihovoj kulturi, jer ako vas nitko nije pozvao na neko slavlje ili neki događaj nije primjereno se dugo zadržavati, možete samo pozdraviti, pogledati ali ne dugo ostajati. Na kraju je došao i poglavica sela da i on vidi što se to zbiva i da se upozna sa nama. Tražio je, kao i mnogi drugi, da ih naučim toj vještini skidanja kože i pečenja na ražnju. Dragi moji da budem iskren nisam to radio godinama, ali kao da mi je netko drugi držao ruku dok sam skidao i čistio kožu (he-he djedovi, hvala vam). Nakon čišćenja napravili smo ražanj, zapalili vatru i stavili ga peći. Zaposlio sam neke od dječaka da vrte kozlića dok smo se Krešo i ja igrali sa djecom. Naš prijatelj Wisdom je dijelio preostali kruh, a Francis je otišao u dućan po nekakva pića. Za vrijeme pečenja je dva do tri puta prošlo cijelo selo da vide kako to izgleda na ražnju. Mnogi su se sami pozivali na klopu. Toga dana smo se upoznali sa raznim ljudima, a najveći štos mi je bio kada su došle dvije sestre našeg domaćina Hassana. Prvo me je Hassan pitao da li sam možda oženjen, ja sam odgovorio da nisam. Domaćin se jako obradovao mojem odgovoru i pozvao je te dvije djevojke da se upoznamo i predstavio ih je kao svoje sestre. Onda im je zapovjedio da se idu okupati i da se prirede za mene, pa kad sve bude gotovo da si ja mogu izabrati. Ja sam mu se jako zahvalio na tome i rekao mu da ga ne želim uvrijediti kao ni njegove sestre, ali HVALA NE! Nakon četiri sata pečenja napokon je bilo gotovo. Kozlić je izgledao bolje nego u Ličkoj kući na Plitvicama. Skinuli smo ga sa ražnja te ga stavili na neku tacnu i tamo ga razrezali. Jedno tridesetoro djece skupilo se oko nas kao i stariji ljudi koji su znatiželjno gledali u kozlića. Kada sam ga razrezao pozvao sam sve da nam se pridruže i onda se desilo nešto što nismo ni najmanje očekivali. BUM nitko nije htio jesti. Rekao sam da mi nije jasno zašto ne žele jesti, a Hassan je samo odgovorio da je sve OK. Rekao sam mu da nije OK jer da sam to pripremo za sve njih, a ne samo za nas. On je i dalje govorio da je sve OK. Onda sam ga upitao da li je problem vjerskog karaktera i tu sam dobio potvrdan odgovor. Uglavnom, problem je bio zato što sam ja kršćanin ubio kozu, a ne netko od njihovih muslimana, oni to meso ne mogu jesti jer im Alah to nikada ne bi oprostio. Upitao sam ga zašto mi to nitko prije nije objasnio. Dečko koji je na početku htio zaklati kozu je samo vikao da je on musliman, njima se to valjda podrazumijeva, ali ne i nama. Uglavnom mi smo se lijepo svima njima ispričali (stvarno nam je bilo žao što ne mogu sa nama jesti), a oni su nam rekli da stvarno nema potrebe za tim, rekli su da smo se tako lijepo družili zajedno i da su naučili nešto novo. Krešo, Wisdom, Francis i ja smo gledali što ćemo napraviti nas četvorica sa cijelim jarićem. Rekao sam dečkima da jedu samo one najfinije dijelove mesa, jer sve što nam ostane dati će psima. Tako smo prvo jeli najfinije dijelove, pa onda malo lošije, na kraju smo vam mi sami pojeli tog cijelog jarića. Doslovno smo se ubili u mesu. Najžalosnije je bilo to što nas je okruživalo trideset pari malih okica koje nisu smijeli jesti nego samo nas gledati. Odrasli su im svima zabranili bilo kakvo približavanje tom mesu. Koliko god nam je taj kozlić pasao, toliko nam je i prisjeo zbog te djece. Ali vjera je vjera! Nakon klope zaputili smo se pogledati najstariju đamiju u Gani koja se nalazi u njihovom selu. Đamija je stara preko 600 godina i jako posebnog dizajna. Tu smo poslušali Hassanovu priču o đamiji i dolasku muslimana na ove prostore. Dok smo to slušali, oko nas su se skupila okolna djeca. Kada je Hassan završio sa predavanjem, poigrali smo se malo sa djecom i zaputili prema našoj sobi. Svi ti klinci se nisu odvajali od nas, bili su tako preslatki, jest da su bili totalno prašnjavi i neki od njih i goli, ali te male osmijehe neću nikada zaboravit. Oni su nas dopratili do naše kuće te im je onda Hassan zapovjedio da se moraju vratiti nazad. Djeca su bez i jednog pogovora to i napravila, ali dok su odlazila stalno su nam mahala i mahala. Večer smo proveli na verandi razmjenjujući mišljenja o vjeri i razgovarajući o raznim stvarima iz života. Oko osam sati navečer njima je počinjala molitva tako da su se svi oprali i otišli se moliti. Mi smo isto nabacili afrički kupanac, zajedničku molitvu i otišli spavati, jer ujutro je polazak bio u 03.30. Moram samo napomenuti da su nas jako lijepo udomili i pokazali jedno jako veliko gostoprimstvo u tom malom selu imena Laribanga. Naš prijatelj Hassan se pokazao jako velikim domaćinom i čovjekom. Na kraju svega hvala našem Isusu koji nas je tamo i poslao!!! Laka noć....... Tako bude večer, pa jutro - dan osmi!

DEVETI DAN

Kao što je Igor napisao u prošloj priči, ustali smo se u 03:30 kako bi uhvatili autobus za Tamale. Naš prijatelj Hassan nas je otpratio do stanice i pričekao dok nije došao bus. Pozdravili smo se s njim, zahvalili mu još jednom na velikom gostoprimstvu....and back on the road again. Do Tamalea smo se vozili nekih tri i pol sati. Tamo smo još dva sata čekali da dođe autobus za Navrongo, grad u kojem smo se morali naći sa Clementom, još jednim don Ivanovim prijateljem kako bi i njemu predali mali dar koji mu je don Ivan poslao. Put do Navronga trajao je nekih tri sata. Po dolasku u Navrongo, potražili smo smještaj gdje ćemo prenoćiti. Imali smo sreće jer smo našli jedan katolički hostel u kojem je noćenje bilo 10 GHC. Putem do hostela Igor je na malenom kompasu na kojem ima hidro i termometar izmjerio 52°C i samo 10% vlage u zraku. Nisam jednostavno mogao vjerovati da se uopće nismo znojili na tako visokoj temperaturi. Kako od jutra nismo ništa pojeli, odmah smo naručli klopu. Odabir je pao na rižu i pečeni ginifao (neka vrsta prepelice). Za ručkom nam se pridružio i Clement, pa smo tako nas petorica uživali i ručku i ugodno razgovarali. Poslije ručka smo otišli do najstarije katedrale u Gani. Izgrađena je 1906 od blata i drvenih greda. Unutrašnjost katedrale nismo vidjeli jer je bila zaključana. U blizini katedrale nalazi se malo svetište Majke Božje i nova crkva koja je još u izgradnji. Tu smo se pomolili našoj nebeskoj Majci da nas prati i čuva, još smo se malo prošetali i vratili se u hostel. Polako se bližla večer i vrijeme kada ćemo poći na počinak....Tako bude večer, pa jutro – dan deveti!

KROKODILI, KOKOŠI I GINIFAUNI

Posljednjeg dana našeg odmora zaputili smo se u Pagu, maleno mjesto nedaleko od granice s Burkina Fasom. Od Navronga do Page ima nekih pola sata vožnje. Paga je poznata po tome što ima tri jezera u kojima ima oko 600 krokodila i što te krokodile možete jahati. Mještani Page vjeruju u to da kada netko od starih ljudi umre da se pretvori u krokodila. Na taj način objašnjavaju zašto su krokodili tako pitomi, naime svaki dan Pagu posjeti na desetke turista koji žele jahati na krokodilima. Naravno da smo mi to htijeli saznati iz prve ruke i uvjeriti se da li ima istine u tim pričama o divljim-pitomim krokodilima. Prva stvar što morate napraviti je kupiti kokoš da nahranite krokija. S nama su bila trojica dečki koji su mamili krokodile. Prvo krokodil mora pojesti kokoš, zatim ga naši pratitelji pozovu van na obalu i nakon toga ga možemo jahati, tj. sjesti na njegova leđa i fotografirati se za uspomenu i dugo sjećanje kako bi jednoga dana mogli svojoj djeci pokazivati da smo jahali krokodile u Africi. No, u našem slučaju to nije bilo tako. Naime, prvo su naši pratitelji pokušali nahraniti jednog krokodila, a on nikako nije htio pojesti kokoš, zatim su odlučili naći drugoga koji im je pojeo kokoš u tren oka i pobjegao dublje u vodu. Onda su morali nabaviti drugu kokoš i potražiti novog dobrovoljca. Konačno, našli su nam jednog krokija od dva i pol metra i pokušali ga nahraniti, ali nije bio nešto pretjerano gladan. Tako su dečki uzaludno pokušavali dati mu ručak, no bez uspjeha. Nakon jedno 10-tak minuta čekanja rekli smo dečkima da nema veze ako neće krokodil izaći na obalu, mi ćemo k njemu u vodu. Kako kaže stara narodna „ako neće Muhamed brdu, brdo će Muhamedu“. Tako smo mi lijepo zavrnuli naše nogavice, izuli natikače i pravo u vodu gdje je bio velik' krokodil. Igor je prvi probio led i upoznao se s krokijem. Nakon toga je bio na meni red, a na kraju je i Wisdom skupio hrabrosti i ušao u vodu. Tako smo se svi uvjerili da ima istine u tome da su ti divlji krokodili zapravo pitomi. Dečki su nam ispričali kako se ovdje mala djeca kupaju i plivaju zajedno s krokodilima i da nikada nije bilo nikakvih nesretih slučajeva. Unatoč činjenici da su oni pitomi, treba uvijek biti na oprezu. Ne smije im se prilaziti s prednje strane i ne smije ih se dirati po trbuhu jer su onda razdražljivi i mogu napasti. Eto, mi smo bili te sreće da ovi krokodili nisu iz rijeke Nil i da s nama nije bio mali Ju-Ju tako da je sve prošlo u najboljem redu :)) Prebrojali smo ruke i noge, ustanovili da su sve na broju, pozdravili se s krokijem te se zahvalili našim pratiteljima i potom krenuli dalje. Popili smo po pivu u obližnjem restoranu, a nakon toga posjetili „seoski muzej“. Naime, jedan domorodac nas je pozvao da dođemo k njemu u dvorište da nam pokaže kako se ovdje živjelo i kako se živi. On se bavi prodajom suvenira od kojih su neke izradili njegovi preci. Pokazao nam je staru kuću u kojoj se rodio i objasnio kako žene ovdje rađaju. Ispred te kuće su grobovi njegovih roditelja. Zatim nam je kratko ispričao o povijesti njegove obitelji, a potom nas odveo u kuću u kojoj prodaje suvenire. Malo smo razgledali i izabrali smo par sitnica koje su nam se sviđale. Naravno, nije prošlo bez cjenkanja, jer ovdje čim nešto kupuješ cijena automatski ide gore jer smo bijelci. Na obostrano zadovoljstvo dogovorili smo razumne cijene, zahvalili se i pozdravili sa domaćinom. Vratili smo se u hostel, poručali, uzeli stvari i zaputili se u Bolgatangu iz koje autobusi voze direktno u Accru. Nadali smo se da ćemo uspjeti kupiti kartu za udobne i velike klimatizirane autobuse, jer od Bolge do Accre ima 10 sati vožnje. No, nismo imali sreće tako da smo kupili kartu za školski američki autobus. Za one koji ne znaju kako izgledaju ili koji nemaju televizore u boji, to su vam oni žuti autobusi koje možete vidjeti u američkim filmovima. Tu je krenula prava avantura! Prvo su autobus natrpali sa sto kila ljute paprike. Velike vreče zauzele su cijeli stražnji dio autobusa. Zatim su na krov privezali 10-tak, od trstike napravljenih, kaveza sa kokošima i ginifaunima. E sad, kad su riješili floru i faunu, u autobus je došla nekolicina ljudi koji su se svađali na lokalnom jeziku oko tko zna čega. Čekali smo dobra tri sata da konačno krenemo. Upitao sam vozača da li idemo direktno za Accru ili stajemo po okolnim mjestima i kupimo ljude. Rekao mi je da je to direktni autobus za Accru i da nigdje ne stajemo. Naravno da tomu nije bilo tako, stajali smo u svakom većem mjestu, kupili ljude i životinje.... Pravo umijeće je bilo naći udoban položaj, jer to su ipak busevi namjenjeni za prijevoz djece. Nemate mjesta za noge uopće jer je mali prostor između dva sjedala, a nasloni su gotovo pod pravim kutem u odnosu na sjedalo. Tako smo dobar dio noći pokušavali se namjestiti i zaspati. Meni je tek pred jutro to pošlo za rukom, jer sam mjesto dijelio sa Wisdomom, a kako je u jednom većem gradu dosta ljudi izašlo iz autobusa, Wisdom je otišao na drugo sjedalo. Konačno sam se uspio malo ispružiti i zaspati kad negdje pred jutro probudi me nekakav čudan zvuk. Kvaaaak, kvaaaak, kvaaak....onako snen otvorim oči, pogledam lijevo, desno i ne vidim ništa. Zaklopim oči kad ono opet kvaaaaak, kvaaak...opet otvorim oči ponovo gledam oko sebe....ništa. Treći pokušaj da ponovno zaspim nije urodio plodom. Kvaaak, kvaaak...pogledam ponovo oko sebe, ali ovaj puta i ispod sjedala i imam što za vidjeti. Jedna kokoš i pet ginifauna leže ispod moga sjedala....Nisam mogao vjerovati!! Onda je autobus opet stao i u bus je nahrupilo još ljudi, tako da je Wisdom opet morao sjesti sa mnom. Problem je bio kamo ću sada staviti noge kad mi je cijela ergela pernatih životinja pod nogama. Onda je Wisdom rekao kondukteru da ih makne i to su učinili, no onda su te sve ginifaune i kokoš stavili vozaču pod noge!! Zamislite si samo situaciju da je vozač trebao naglo zakočiti, a ono kokoš mu pod papučicom kočnice.... Kasnije se Wisdomu i meni na sjedalu pridružio i Igor, jer je u bus opet ušlo ljudi i životinja. Cijeli mali dječji vrtić okružio je Igora...vesela dječica uveseljavala su nas ukočene obrunije. Dragi naši, nakon 16 sati vožnje i 21 sat ukupnog putovanja došli smo napokon u naš Ashaiman i našu sobu...Dome, slatki dome!!! Eto, bilo je jako lijepo malo proputovati Ganom, upoznati sve ove drage ljude, prenijeti im don Ivanove pozdrave i doživjeti pravu malu pustolovinu. Igora i mene čekaju nove obveze i radne pobjede u školi u drugom tromjesečju, zato nas pratite i dalje!

Božji blagoslov!