AFRIČKI SVATOVI

Sijem žito, raste grahorica...udaje se mlada djevojčica...Došlo vrijeme da se momci žene ...stiglo doba da se ljubav proba....ne, nismo u Hrvatskoj...da, na svadbi smo, ali afričkoj :))))

Pretprošle smo subote po prvi puta (nadam se ne i zadnji) prisustvovali afričkoj svadbi. Bio je to stvarno jedan zanimljiv događaj. No, prije nego krenem s opisivanjem moram napisati kako smo se uopće tamo našli. Naime, naš prijatelj Wisdom nas je pozvao na vjenčanje svog dobrog prijatelja Christophera, a nama nije trebalo ni trenutka da razmislimo da li se pozivu odazvati ili ne. Tako smo se u subotu lijepo spremili, odjenuli friško ispeglane košuljice i hlače te se Wisdomom i kolegama volonterima iz Njemačke uputili u Blessed Clementina Catholic Church. Za ovu priliku smo uzeli taksi, tako da nas je taksista dovezao ravno pred sami ulaz crkve. Osjećali smo se kao filmske zvijezde na crvenom tepihu jer se stalno vozimo tro-troem, pa je ovo bila i više nego ugodna vožnja. Crkva je stvarno lijepa, ima poseban ugođaj. Misa je trebala početi u 11 sati, ali u Africi se nikada nikome ne žuri i svi uvijek imaju vremena, tako da je počela s 40-tak minuta zakašnjenja. Unatoč činjenici da je ceremonija kasnila, na početku mise crkva je bila poluprazna, no kako je obred tekao tako se i crkva polako punila. Tako je to ovdje, nikome se nigdje ne žuri i uvijek svi stignu na vrijeme (po afričkom pojmu vremena). Obred je stvarno bio nešto posebno, od zbora koji je prekrasno pjevao, veselih uzvanika koji su koristili svaki trenutak kada je zbor pjevao kako bi mogi plesati, svećenika čija je propovjed bila tako nadahnuta Duhom Svetim do mladenaca koji su stvarno blistali od sreće toga dana. Ipak je to njihov dan, dan kada pred Bogom postaju jedno tijelo. Jako je lijepo kada cijela svadba usred mise pleše, pjeva i veseli se sjedinjenju dvoje mladih ljudi. Kad smo kod tog plesa, stvarno nije bitno tko koliko ima godina jer svi ali baš svi plešu, pjevaju, skaču i viču...od najmalđih do najstarijih. Sama je misa trajala tri sata, ali je vrijeme tako brzo prošlo i stvarno smo se lijepo osjećali (barem Igor i ja...Nijemci baš nisu previše oduševljeni dugosatnim misama). Nakon ceremonije slavlje se nastavilo u holu Don Bosco Technical Institutea. Jedan prizor nakon mise bio je jako zanimljiv, naime od crkve do naše škole ima 15-tak minuta hoda, pa se hvatao svaki auto za prijevoz. Tako se u tovarnom prostoru jednog pick-upa vozilo dvanaestak ljudi, žena i muškaraca....presmiješno...Sada dolazi drugi dio koji bi (barem po našim običajima) trebao biti puno veseliji, sa puno plesa, muzike, zabave, hrane i pića...i naravno derneka do ranih jutarnjih sati. No, ovdje to nije tako...mladenci su došli...zasjeli na svoj tron, otvorio se šampanjac, nazdravilo se, pa se malo plesalo...ali mladenci nisu otvorili ples. Igor i ja još nismo ni pošteno sjeli, a već su se oko nas skupile majke sa malenom dječicom, tako da smo nas dvojica jedno vrijeme bili babysitteri i baš smo u tome uživali. Nakon toga je uslijedio svečani ručak – riža, riba, banku i njihovi ljuti umaci. Sva se hrana nalazi na jednom velikom stolu, pa ljudi čekaju i po dvadeset minuta u velikom redu kako bi barem malo prizalogajili. Nije to klasični švedski stol, jer te za tim stolom poslužuju, pa ćemo ga nazvati afrički stol. Ovdje moram napomenuti kako nismo dobili pribor za jelo, pa smo jeli prstima kao i većina uzvanika. Naime, velika većina jede prstima jer se tako jede loklana hrana. Baš je čudno  jesti rižu na taj način, ajde ribu još možeš, ali na rižu sa umakom treba se priviknuti. Velika torta ne pet katova plijenila je moju pozornost i cijelo sam vrijeme razmišljao kakvog je okusa, jer otkada sam otišao nisam probao pravi kolač s kremom...samo biskvitne "torte" kada je nekom rođendan i onaj složenac od voća i pudinga koji mi je sa toliko ljubavi spremio Igor za moj rođendan. Malo sam se razočarao kad torta uopće nije bila razrezana, a kamoli konzumirana....Cijelo slavlje trajalo je nekih dva i pol sata!!! Igor i ja smo se u čudu pogledali kada su mladenci krenuli kući...a gdje je cjelonoćno lumpovanje i ludovanje???  No, valjda je tu takav običaj i kada smo Wisdoma pitali zašto je to tako, dobili smo potvrdan odgovor. Sve u svemu bilo je jako lijepo, malo smo vidjeli kako izgleda gansko vjenčanje, ali ipak nema meni vjenčanja bez kombinacije naših slavonskih i dalmatinskih pjesama...bez tamburica i mandolina. Eto, udali su afričku Tenu i nisu doveli tamburaše...a meni samo ostaje sjećanje na svadbe iz Lijepe Naše...

Bog s vama do sljedećeg posta!!

Igor i Krešo

AFIENYA

Hvaljen Isus i Marija!

Kada bi samo imali malo extra vremena onda i ovaj post ne bi pisali sa zakašnjenjem.
Pa da krenem.  Toga predivnog subotnjeg jutra Krešo i ja smo se zaputili prema jednom predivnom selu imena Afienya. Razlog našeg odlaska bio je snimanje kratkog dokumentarca za Misijsku nedjelju. Nakon 20 min vožnje tro-troom izašli smo na zadnjoj autobusnoj stanici i tamo pričekali našeg učenika i jako dobrog prijatelja. Enock se ponudio da nam kroz sebe prezentira svoju zemlju, kuću, školu i vjeru.
Nakon desetak minuta Enock se pojavio i odmah nas pitao da li možda želimo prvo da nam pokaže staru kuću u slamu gdje je nekada živio. Naravno da smo odmah pristali i zaputili se prema tamo. Sa busne stanice odmah smo ušli u jednu malu prašnjavu uličicu koja je vodila između kuća i dvorišta. Napomenuo bih da u tom dijelu Afienye žive muslimani i kršćani u apsolutnom miru, djeca se zajedno igraju, zajedno idu u školu, zajedno se radi, jednostavno zajedno se živi. Sve su to male trošne kućice izvana, ali iz nutra izgaraju jednom posebnom ljepotom. Kuća bez ljudi je samo hrpa nekog materijala lijepo složenog na jednom mjestu, ali kada ispod tog lijepo složenog materijala žive ljudi onda se to naziva kućom. Afričko gostoprimstvo i kultura je nešto stvarno posebno i uistinu potakne čovjeka na razmišljanje. Mnogi ljudi misle da su Afrikanci nekakvi bushmani, neki zaostali ljudi u prašumi, nekakvi necivilizirani narod koji nema nikakve kulture,  ali vjerujte da svi koji tako misle se jako varaju, jer mi možemo jako puno naučiti od njih. Nakon 20 min hodanja po selu i pozdravljanja sa ljudima ispred svake kuće došli smo do Enockovog starog doma. Tamo je živio prije desetak godina sa roditeljima prije nego što su preselili na novu lokaciju.
Ispred kuće smo se pozdravili sa svim sudjedima i sa svom djecom koju nismo mogli ni izbrojati. Te male kućice su razbacane po cijelom selu i nitko nema (kao kod nas) nekakvu ogradu ili nekakvu oznaku gdje je njegovo dvorište, nego jednostavno svi žive kao jedna velika familija. Djeci su bili zabavni naši fotoaparati i naša kamera ali najsretniji su bili kada smo izvukli kekse iz vrećice i počeli ih dijeliti. Na licima roditelja se moglo vidjeti veliko zadovoljstvo i odobravanje. Tu smo se malo porazgovarali sa starijama i poigrali s najmanjima te potom zaputili kod jedne druge obitelji koju zna naš domaćin. Kada smo ušli u njihovo „dvorište“ odmah je žena viknula kćerkama da dolaze gosti i to još obruniji (bijelci po njihovom) te da donese stolice za sjesti i vode za piti. U Gani je običaj kada dođeš u nečiju kuću da ti odmah ponude te dvije stvari i to ne smiješ nikako odbit jer je to velika uvreda. Ako i nisi žedan popiješ samo malo jer je to znak da poštuješ njihovu kuću. Kada smo sjeli i otpili vode Enock nas je predstavio i rekao da smo došli iz Hrvatske te da nas je poslao don Ivan Stojanović. Trebali ste vidjet kako su nekako poskakutali i ne skrivajući oduševljenje počeli zapitkivati kako im je njihov najdraži svećenik. Napomenuo bih da don Ivana ljudi ovdje toliko cijene (mislim u Gani) jer im je dao ustinu ono što je najviše mogao, dao im je sebe. Njega ne poznaju samo kršćani-katolici nego i muslimani, ma jednostavno svi. Gdje god dođete i spomenete njegovo ime imate posebne privilegije. (He-he hvala vam don Ivane na tome). U toj obitelji je bilo također puno djece, jer Bog je jako blagoslovio ovu zemlju sa jednim od najljepših blagoslova, a to su maleni. Krešo i ja smo prepoznali jednoga dječaka iz obitelji koji je bio u ljetnom kampu kada smo tek došli  u Ganu (iz prvih postova). Ovdje smo također podijelili keksa i slatkiša te se zaputili dalje šarat selom. Stali bi u svakom dvorištu, pozdravljajući i upoznavajući se sa svima te dijeleći pokoji bonbon. Sljedeću obitelj koju smo posjetili bila je muslimanska u kojoj živi jako dobar Enokov prijatelj. Prvo je pred kuću izašao otac koji nas je srdačno pozdravio, pa onda majka, pa sestre pa braća, pa se skupila sva djeca iz obližnjih kuća jednostavno nisi znao s kim da pričaš. Tu smo malo proćakulali sa odraslima, poigrali se sa klincima te im podjelili sve slatko što smo ponjeli u vrećicama. Sunce je bilo toliko jako da smo počeli dehidrirati te smo se zaputili do nekog malog dućana po okrijepu. Naravno sva ta djeca su nas slijedila u stopu. U dućanu smo kupili soka i vode te ih podjelili sa djecom. Dok smo se malo odmarali pred dućanom, u dvorištu preko puta ugledali smo par žena koje nešto kuhaju. Jedan dječak nas je pozvao da dođemo vidjeti kako se proizvodi ganski domaći sir. U velikom kotlu se kuha mlijeko i onda se mješa sa nekim biljem, te se potom stiska i cijedi. Izgleda stvarno ukusno samo da nije imalo na sebi 2.000.000 muha.
U tom dvorištu je došlo još djece (kao da smo u nekom dječjem kampu) te smo prije odlaska kupili još keksi i raznih slatkiša te ih podjelili djeci. Nakon provedenih 3-4 sata u tom predivnom okruženju zaputili smo se prema Enokovoj kući. Po putu smo slikali raznorazne natpise na dućanima, taxijima, malim obrtima. Svi ti natpisi ili imena obrta na ganskom znače nešto u vezi Boga ili vjere. Jednostavno ovdje svi proslavljaju Boga na sve načine na koje se može proslaviti. Problem je jedino to što ne smijete ništa slikati dok vam to ne dozvole. Za nas iz Europe je malo čudno da stojite na javnom mjestu i da ne smijete slikati natpis nekog dućana, ali tu je stvar drugačija. Da malo objasnim. Stoji neka djevojka na štandu uz ulicu te prodaje razne stvari. Na vrhu štanda stoji neki natpis na ganskom koji proslavljuje Boga. Vi ne možete (mislim možete ali se ne smije) sa sredine ulice slikati njezin štand nego je prvo morate za to pitati, tako da smo mi prvo djevojku pitali za dopuštenje, a ona je rekla da nam ona to ne može odobriti nego da moramo razgovarati sa njezinom majkom koja se nalazi negdje iz kuće. Onda smo išli tražiti njezinu majku iz kuće i naravno da je nismo našli. Potom je izašao njezin otac iz kuće da vidi zašto mu se šeću dva obrunija i jedan crnac po dvorištu. Prvo smo se predstavili, pa smo objasnili cijelu priču zašto smo ovdje i što radimo i tek onda smo tražili dozvolu da možemo slikati natpis na njegovom štandu. Stariji gospodin nam je dao dozvolu i napokon smo mogli slikati natpis na javnom mjestu. Dalje smo nastavili šetati prema Enockovom domu. Uz put smo vidjeli velike termitnjake, koji dosežu i preko tri metra, te smo vidjeli kako ljudi sami proizvode ugljen. Napokon smo došli na naše odredište. Enock živi u maloj kući bez struje i zahoda, a vodu imaju samo pred kućom. Naš prijatelj nas je odmah posjeo ispred kuće i donio nam vode i pitoa. Pito je lokalno piće koje se spravlja od fermentiranih žitarica. Piće može biti i alkoholno ali zavisi koliko je bilo ostavljeno da fermentira, u našem slučaju nije bilo alkohola. Pito ima jako osvježavajući okus ali kada prođe kroz grlo postanete svjesni da pijete razrijeđeni ocat. On se služi u karabašu (karabaš je nešto kao odrezani vrh naše tikvice i služi kao posuda za ispijanje tekućina) i mora se dosta brzo ispit jer u protivnom ćete imati vaterpolsku momčad muha u vašem piću. Nakon pića dobrodošlice upoznali smo se sa njegovim sestrama, ocem i djecom od susjeda te svi zajedno porazgovarali na klupi ispod drveta. Majku smo ranije upoznali na ulici gdje prodaje pito (ona ga sama proizvodi) da bi mogli imati za život.  Tada je Enock donio ručak, zapečeni grah i pečene banane. Nakon fine klopice bacili smo se dalje na posao. Postavili smo kameru i snimili sve što nam je bilo potrebno za dokumentarc. Poslije toga zahvalili smo se na gostoprimstvu i zaputili u župu u Afeni. Kada smo došli pred župu upoznali smo tri mladića koja su popravljala nešto za crkvu te ih upitali za župnika. Župnik je bio odsutan ali su nas uputili na jednog drugog svećenika koji nas je primio. Kroz razgovor smo saznali kako je već spomenuti don Ivan Stojanović ovdje boravio u svojim počecima u Gani, te mnogo pomagao ovdašnjim ljudima. Čak na zidanoj ogradi stoji velikim slovima ispisano njegovo ime. Nakon snimljenog materijala zahvalili smo se na gostoprimstvu te zaputili snimiti zadnji dio na ulicu. Na ulici je Enock objasnio malo o Gani i o životu njezinih građana. S time  smo završili sa snimanjem i polagano pokupili stvari te se zaputili kući. Već je bilo blizu šest sati i mrak je već dobro počeo padati (u Gani sunce izlazi u 06.00 i zalazi u 18.00 i tako cijele godine), nije bilo nikakvog tro-troa tako da smo se dobro iscjenkali za taxi i zaputili prema Don Bosco centru. Mogu reći da je cijeli dan bio jedno veliko iskustvo ganske kulture i neka Bog blagoslovi sve ljude koji su nas toliko lijepo primili i pokazali kakvi bi mi ljudi ustvari trebali biti.

Božji blagoslov i pratite nas dalje!

Krešo i Igor